Christoffel van der Laemen (Bruxelles, 1606.-15. – Antwerpen, 1651.)
Rasipni sin, 1630.-51.
ulje na dasci, 54,5 x 72,5 cm
primljeno iz zbirke Ervina Weissa, 1952.
inv. br. SG-712

Središte kompozicije čine tri mlade djevojke i tri muškarca muževne dobi naizmjence smješteni oko prostrtog stola. Središnji lik te vesele družine mladi je plemić u ležernom sjedećem položaju s raširenim ispruženim nogama ispred desnog kuta stola. Njegovom impostacijom započinje polueliptično kretanje koje završava u liku mlade djevojke prikazane s leđa koja zakriva lijevi rub stola. Živost i uvjerljivost komunikacije ostvarena je prirodnošću poza, gesta i usmjerenjem pogleda, a koloristički akcenti crvene dodatno pridonose optičkoj povezanosti grupe. Izdvojeni od družine ostaju starica i dječak zdesna već i svojom ulogom – dječak krade iz plemićeva džepa, a starica ga štiti. Interijer sobe definiran zidom s dva prozora i monumentalnim portalom prelazi zdesna u eksterijer gdje ispred kuće s balustradom, mladića u trku progoni djevojka s uzdignutom metlom u rukama, a žena s prozora ga polijeva tekućinom.

Slika se temelji na dobro poznatoj paraboli iz Evanđelja po Luki o Božjem praštanju i ljubavi i njegovoj radosti nad obraćenjem grešnika (Lk 15, 11-32).[1] Krist pripovijeda o sinu koji od oca traži svoj dio nasljedstva. Dobivši ga odlazi i rasipa svoja dobra na razvratan život sve dok ne padne na prosjački štap postavši svinjar. Pokajnički se vrati kući, a otac ga radosno dočeka gozbom. Ikonografija te biblijske priče poznaje kraće ili duže cikluse ili izdvojene prizore od kojih su najučestaliji: otac isplaćuje sinu dio baštine, rasipni sin i bludnice, bludnice tjeraju rasipnog sina te povratak rasipnog sina. Anakronističkom se metodom ta biblijska priča prevodi u genre prizor postavši jednom od omiljenih tema u slikarstvu sjevernih i južnih provincija 17. stoljeća. Za razliku od vizualnih prikaza koji prvenstveno koriste dramatični potencijal priče i mogućnost za deskriptivne opise raznolikih tekstura, onodobna dramska uprizorenja odraz su oprečnih protestantnih i katoličkih teoloških tumačenja te Kristove parabole.[2]

Prateći tradiciju slikar predstavlja dvije epizode priče postavljajući ju kao dramu. U prednjem prostornom pojasu plemić – rasipni sin, nesvjestan onoga što se sprema, uživa u društvu i rasipa novac na mlade djevojke, jelo, piće i kockanje. Scena u pozadini aludira na konačni pad mladića kojega osiromašenog i u dronjcima tjeraju iz bordela. Ključan povezni element je starica, najvjerojatnije svodnica, koja potičući dječaka na krađu pretkazuje preokret od blagostanja prema srozavanju te materijalnoj propasti.

Osim kao podsjetnik na moralno-didaktičnu pouku, slikar vješto koristi priču u dočaravanju svojih slikarskih umijeća. Profinjeni materijali poput satena, svile, čipke, bisera, srebra i zlata vješto su dočarani blagim pomacima u osvjetljenju te snažnim akcentima svjetlosti. Raznoliki set vinskih čaša, visoka čaša oblika flaute (niz. fluitglas), niske čaše s koničnom kupom (niz. berkenmeier), od kojih je jedna na pozlaćenom stalku, doprinosi raskošnosti banketa.

Slika je bila atribuirana T. Burgu na temelju natpisa na stolcu na kojem sjedi raspini sin.[3] Međutim nedavnim restauratorsko-konzervatorskim radovima utvrđeno je da se potpis T. Burg nalazi u sloju laka, te ne potječe iz vremena nastanka slike.[4] Pretpostavlja se da je riječ o potpisu restauratora koji je početkom 19. stoljeća proveo zahtjevan zahvat na slici i poleđini koju je učvrstio parketažom.

Sliku Rasipni sin, međutim, možemo uključiti u opus flamanskoga slikara Christoffela van der Laemen, djelatna u Antwerpenu u trećem i četvrtom desetljeću 17. stoljeća.^[5] Christoffel van der Laemen specijalizirao se za temu veselih družina s elegantnim likovima (niz. geselschapje, eng. merry company), no njegov opus tek čeka monografsko istraživanje. Od 1636.-37. majstor je slikarske gilde u Antwerpenu, međutim arhivska istraživanja ukazala su na njegovu raniju djelatnost u Amsterdamu, od 1620. do 1634. godine, gdje je boravio sa svojim ocem Jakobom van der Laemen, slikarom i trgovcem umjetninama.[6] Christoffel van der Laemen redovito se vraćao temi Rasipnoga sina, uz minimalne varijacije kompozicijskoga rješenja i pojedinih detalja. Dvije njegove slike te teme potpisane su iznad vratiju, slika ponuđena na prodaju u Amsterdamu nosi natpis „C:I vander Lamen fecit“,[7] a slika u Den Haagu „vander Lamen fecit“.[8] Središnju grupu oko stola u interijeru slikar je predstavljao s neznatnim razlikama, a više je varijacija unosio u rješenje monumentalnoga portala. Muški i ženski lik u funkciji podupirača gređa s kartušnim otvorom uokvirenim reljefnim motivom ribe zamjećujemo na slici u Zagrebu, Den Haagu, Rigi[9] i Parizu,[10] te na slici prodavanoj u New Yorku,[11] korintske stupove i zabat nad vratima na slici prodavanoj u Londonu,[12] a slika prodavana u Amsterdamu objedinjuje atlante s motivom zabata. Motiv posude za hlađenje vina prikazuje na nožicama (Den Haag, London, Amsterdam) ili bez njih (Zagreb, Riga), a varira i broj boca u njoj. Na jedan od prozora s volutnim doprozornicima postavlja ponekad vazu s cvijećem (Den Haag, Amsterdam, Riga) ili širi između prozora voćnu girlandu (Zagreb, Riga), dok motiv prozora nedostaje na slikama u Londonu i Parizu. Motiv kuće s balustradom ponavlja se na slikama u Zagrebu, Den Haagu, Amsterdamu, Londonu i Rigi, a složenija arhitektura s tipično sjevernjačkim lažnim zabatom prikazana je na slici u Parizu. Epizoda protjerivanja iz bordela u eksterijeru izostaje na slici prodavanoj u New Yorku pri čemu je eksterijer tek naznačen, a na slici iz dvorca Ahlden radnja se odvija isključivo u interijeru.[13] Ponavljajući vlastita rješenja Christoffel van der Laemen uklapa se u onodobne suvremene tokove „kreativnoga ponavljanja“ kako bi uspješno odgovorio zahtijevima slobodnoga tržišta.

Slika Rasipni sin nekada je činila dio zbirke poduzetnika i sakupljača umjetnina Ervina Weissa, što između ostaloga potvrđuje i plava okrugla markica s bijelim slovima „ERVIN WEISS ZAGREB“ i crvenim brojem 414 u sredini, kakvom je Weiss običavao bilježiti poleđine svojih slika.[14] Ervin Weiss, potomak židovske obitelji, prešao je 1925. godine prilikom sklapanja braka s Brankom rođ. Huth na katoličanstvo.^[15] U međuratnom je razdoblju bio direktor Trbovljanskoga ugljenokopa. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske njegova je zbirka popisana i fotografirana te stavljena pod nadležnost Konzervatorskoga zavoda.^[16] Za sada nije moguće utvrditi što se događalo sa zbirkom tijekom rata, no Weissova zbirka ne dijeli sudbinu većine židovskih zbirki koje su dobrovoljno ili prisilno bile pohranjene u Muzeju za umjetnost i obrt. Nakon rata Weissova je zbirka iznova evidentirana u prostorijama njegova stana na drugom katu Boškovićeve 2 te je zaštićena i je ubrzo dobila status privatne zbirke javnoga karaktera.^[17] Međutim 1949. godine imovina Ervina Weissa sekvestirana je te potom konfiscirana i razdijeljena među više muzejskih ustanova u Zagrebu.^[18] U zbirnom fondu Strossmayerove galerije šesnaest je slika iz zbirke Weiss.^[19]

Na poleđini slike Raspini sin sačuvane su još dvije ceduljice, koje su međutim u lošem stanju očuvanosti. Jedna od njih srodna je oznaci austrijskoga Bundesdenkmalamta kojim je Savezna služba za zaštitu spomenika u periodu od 1923. do 1934. odobravala izvoz umjetnina s austrijskoga teritorija. Budući da svi elementi nisu jasno čitljivi, ceduljicu možemo samo uvjetno povezati s austrijskim tržištem toga razdoblja, na kojem se Ervin Weiss znalački snalazio u međuratnom periodu.

Iva Pasini Tržec, srpanj 2020.

[1] Usp. James Hall, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb, 1998., str. 286; Branko Fučić, Rasipni sin, u: Anđelko Badurina (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979., str. 498.

[2] Usp. Barbara Haeger, The prodigal son in sixteenth and seventeenth-century Netherlandish art: depictions of the parable and the evolution of a Catholic image, Simiolus, 16 (1986.), str. 128-138.

[3] Usp. Đuro Vanđura, Nizozemske slikarske škole u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1988., str. 48-50.

[4] Prilikom konzervatorsko-restauratorskoga zahvata koji je u Hrvatskom restauratorskom zavodu provela Nelka Bakliža 2020. godine taj je naknadni potpis uklonjen.

[5] Usp. https://rkd.nl/nl/explore/artists/record?query=laemen&start=1.

[6] Usp. B. J. A. Renckens, Jacobus en Christoffel Jacobsz. van der Lamen te Amsterdam, Oud Holland, 68 (1953.), str. 126.

[7] Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, ulje na dasci, 73,1 x 103,8 cm, Amsterdam, Christie's, 14. studenoga 2007., lot 207, usp. https://rkd.nl/nl/explore/images/195932.

[8] Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, oko 1640., ulje na dasci, 57 x 74 cm, Den Haag, Hoogsteder & Hoogsteder, usp. https://hoogsteder.com/paintings/the-prodigal-son/.

[9] Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, 1620.-50., Riga, Latvian National Museum of Art, ulje na dasci, 84,6 x 53,4 cm. Tu varijantu navodi i Vanđura. Usp. Đuro Vanđura, Nizozemske slikarske škole u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1988., str. 48-50.

[10] Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, 1630.-45., ulje na dasci, 71 x 104 cm, Pariz, Louvre, Inv1981; Inv20384.

[11] Pripisano: Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, 1630.-51., ulje na dasci, 49,5 x 64,4 cm, New York, Christie's, 5. listopada 1995., lot. 127, usp. https://rkd.nl/nl/explore/images/5986.

[12] Pripisano: Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, 1630.-45., ulje na dasci, 72,4 x 104,8 cm, London, Sotheby's, 12. veljače 2008., lot 135, usp. http://www.sothebys.com/en/auctions/ecatalogue/lot.135.html/2008/old-master-paintings-l08030.

[13] Pripisano: Christoffel van der Laemen, Rasipni sin, nakon 1630., ulje na dasci, 87 x 117,5 cm, Ahldem, Florian Seidel, 1.-2. svibnja 2009., lot. 1109, https://rkd.nl/nl/explore/images/253710.

[14] Više u: Iva Pasini Tržec, Slike starih majstora iz zbirke Ervina i Branke Weiss u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 43 (2019.), str. 231-241.

[15] Usp. Ervin Weiss Ravnateljstvu Ustaškog redarstva, 28. svibnja 1941.; 18. lipnja 1941. Hrvatski državni arhiv, Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Židovski odsjek. HR-HDA-252, kutija 3.

[16] Potvrda da se u stanu Branke Weiss vrši popisivanje, 28. svibnja 1941. Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Središnji arhiv, Zbirka starije građe (dalje: MK-UZKB/SA-ZSG), Dokumentacijska građa Konzervatorskog ureda, 1941., 89-1941; Obrazac obavezne prijave imetka Židova, Weiss Branka, Weiss Ervin, 1. srpnja 1941. Hrvatski državni arhiv, Ministarstvo državne riznice NDH. Odjel za novčarstvo, državnu imovinu i dugove. Ured za podržavljeni imetak (PONOVA), HR-HDA-1076, kutija 707.

[17] Rješenje o zaštiti, 30. svibnja 1945.; Proglašenje privatne zbirke s javnim značajem, 8. kolovoza 1947. MK-UZKB/SA-ZSG, Zaštićene privatne zbirke, Zbirka Weiss.

[18] Rješenje, I.113/49-2, 26. veljače 1949. MK-UZKB/SA-ZSG, Zaštićene privatne zbirke, Zbirka Weiss; Rješenje Kotarskog suda II., br. I.330/50, 10. siječnja 1951. MK-UZKB/SA-ZSG/KOMZA, 89/1948.

[19] Zapisnik o primopredaji slika iz zbirke Weiss, 19. siječnja 1952. Arhiv SG, 1952.

Iva Pasini Tržec, Ljerka Dulibić, Ivan Ferenčak, Bartol Fabijanić, TransCultAA istraživanja u Strossmayerovoj galeriji / TransCultAA research in the Strossmayer Gallery, katalog izložbe (Zagreb, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU), Zagreb, 2020., str. 60-65

Iva Pasini Tržec, Slike starih majstora iz zbirke Ervina i Branke Weiss u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 43 (2019.), str. 236

Ivana Gržina, Krajolik starih majstora, Slikom i pismom u Strossmayerovoj galeriji 2, Zagreb, 2017., str. 4-5

Đuro Vanđura, Nizozemske slikarske škole u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1988., str. 48-50

Đuro Vanđura, Oblici narodne kulture u nizozemskom slikarstvu, katalog izložbe (Zagreb, Strossmayerova galerija starih majstora; Split, Zavod za znanstveni i umjetnički rad IC JAZU), Zagreb, 1987., str. 7, 13, kat. br. 43

Đuro Vanđura, Religiozne teme nizozemskih slikarskih škola, katalog izložbe (Zagreb, Strossmayerova galerija starih majstora, Đakovo, Dijecezanski muzej), Zagreb, 1987., str. 13, kat. br. 28