Povijest zbirke

Već nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti Vankina je udovica iskazala nakanu da dio pokojnikove umjetničke ostavštine pokloni nekoj instituciji u njegovoj domovini, a da se obiteljske nekretnine u Korčuli stave u službu umjetnosti. Čini se da su i u sazrijevanju i konačnoj realizaciji te zamisli nemalu ulogu odigrali ondašnji jugoslavenski generalni konzul u New Yorku, Miroslav Kreačić, i njegova supruga, Vanda r. Tompa, koji su još za umjetnikova života, na poticaj slikara Kamila Tompe, inače strica gospođe Kreačić, uspostavili srdačne prijateljske odnose s Vankinima, koje su redovito posjećivali na njihovoj farmi White Bridge u Pennsylvaniji. U lipnju 1963. godine Kreačić je pisao Savjetu za nauku i kulturu NRH – Zagreb, upravi Akademije i Matici hrvatskoj: „Nedavno sam na poziv Vankine supruge pregledao preostale slike u njegovom ateljeu. Margaret Vanka je spremna da pokloni nekoliko slika za atelje u Korčuli ili za Galeriju u Zagrebu ili za neku drugu instituciju koju bi mi predložili. Ona je u prvom redu mislila da pokloni tri oveća platna vezana po tematici i periodu stvaranja za Zagreb i Zagorje, ali je u toku razgovora izrazila spremnost da pokloni po još koje djelo iz raznih perioda njegova života i stvaranja kako bi se na taj način u zemlji sačuvao jedan presjek na njegovo djelo u cjelini.“ Više detalja međutim doznajemo iz, razumljivo, manje diskretnih, privatnih memoara koje je Kreačić sastavio za svoje potomke: „Posjetili smo ih na farmi i Margaret nas je pitala što da se uradi sa velikom i jednom manjom kućom na Korčuli i pitala da li ima šanse da bi te kuće dobili natrag. Kako u to vrijeme nije bilo nikakvog izgleda za povratak nacionalizirane imovine njihovim vlasnicima, predložio sam da veliku kuću poklone Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao i zbirku Maksinih slika za permanentnu izložbu. Nakon određenog vremena obitelj Vanka i Akademija u Zagrebu su se dogovorili, i u našem stanu izvršena je darovnica uz prisustvo obje strane.“ Iz spomenutog dopisa hrvatskim kulturnim institucijama nadalje se dade zaključiti da je konačan odabir umjetnina bio prepušten jugoslavenskom slikaru na boravku u Sjedinjenim Državama te da je to vjerojatno bio srpski slikar i povjesničar umjetnosti, tadašnji upravitelj beogradske Moderne galerije, Miodrag Protić (1922. – 2014.). Ni punih mjesec dana kasnije iz Akademije stiže pozitivan odgovor, uz obrazloženje da je njezin Odjel za likovne umjetnosti zaključio kako bi „cijelu akciju valjalo usmjeriti u tome pravcu da jedna kuća bude namijenjena memorijalnome muzeju Maksimilijana Vanke, a druga da služi kao slikarski atelje u čast uspomene Maksimilijana Vanke, a u korist mladih likovnih umjetnika“, a Akademija će „s najvećom zahvalnošću primiti i pojedine slike iz ostavštine M. Vanke na dar, kako to stavlja u izgled pokojnikova udova“. Akademiku Cviti Fiskoviću povjereno je pak da „u sporazumu sa lokalnim organima NO Korčula poradi na ostvarenju ovih ideja i želja obitelji Maksimilijana Vanke“. Uslijedila je iznimno složena operacija koja je potrajala čak dvije godine. Gradsko vijeće Korčule 1965. godine Vankinima je izdalo potvrdu o vlasništvu nad vilama Stetten i Tusculum te nad malom jahtom Pegica no. 136, uz izjavu da je unutrašnjost obaju objekata uništena tijekom Drugoga svjetskog rata. U proljeće iduće godine potpisan je Deed of Gift, darovnica dviju nekretnina, s klauzulama koje stipuliraju njihove ciljane namjene. Pothvat međutim nije bio okončan prije negoli je u ljeto 1967. godine reguliran prijenos vlasništva. Uređenje vile za prihvat Zbirke uključivalo je cjelovitu adaptaciju građevine, između ostaloga prenamjenu tri dotadašnja salona u izložbene dvorane.

 

 

U međuvremenu su, u prosincu 1963. godine, darovane umjetnine u tri sanduka brodom otpremljene u Rijeku. Sanduci su otvoreni potkraj travnja iduće godine, u prostorijama Moderne galerije u Zagrebu, gdje su umjetnine, preuzete prema popisu dostavljenom iz njujorškoga generalnog konzulata, i pohranjene. Naknadno je iz Moderne galerije u Beogradu pristiglo još pet omota s radovima na papiru manjih dimenzija, sitnom plastikom i arhivskim gradivom, te je sve pridodano ranije pohranjenom dijelu donacije. U veljači 1968. godine povjerenstvo predvođeno akademicima Mohorovičićem i Fiskovićem odabralo je sedamdesetak umjetnina i dio arhivskoga gradiva za postav buduće Memorijalne zbirke u velikoj vili Vankinih. Ostatak je donacije – s izuzetkom ulja Mrtva priroda i akvarela Stari čovjek, koji su sporazumom između povjerenstva i ondašnjeg ravnatelja Moderne galerije, Željka Gruma, dodijeljeni toj instituciji – vraćen Akademiji te predan u pohranu Strossmayerovoj galeriji. Zbirka je svečano otvorena u svibnju te godine, a ceremoniji je nazočila i donatorica sa kćeri i zetom, kao i Vanda i Miroslav Kreačić, kojemu je tada već istekao mandat u New Yorku. Novinski su napisi izvijestili da je izložen samo manji broj Vankinih radova, ali „najkvalitetnijih“. Prenijeli su i riječi Stijepe Ivančevića, ondašnjega ravnatelja Gradskog muzeja u Korčuli, kojemu je bilo povjereno i upravljanje Akademijinom Memorijalnom zbirkom Vanka, kako ona „nije kompletna jer nedostaju platna korčulanskih i južnodalmatinskih motiva, koja su rasuta po cijeloj zemlji“. Prigodno objavljeni katalog uključuje tek dvadesetak umjetnina – sve keramičke predmete, desetak platna i slikarske radove na papiru većih dimenzija – koje reprezentiraju gotovo sve poetičke dionice zastupljene u zbirci.

hotspot

Donatorica gđa Margaret Stetten Vanka između Miroslava Kreačića, ranijeg generalnog konzula u New Yorku, i akademika Miroslava Karšulina, tadašnjeg Akademijina glavnog tajnika, na svečanom otvorenju Memorijalne zbirke Vanka 1968. godine (Fond Razne osobe. Vanka, Maksimilijan, Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1801-258). Iza njih se vidi Vankin Autoportret.

hotspotovi

Akademik Cvito Fisković i ondašnji upravitelj Gradskog muzeja Korčula Stijepo Ivančević u izložbenom postavu, na otvorenju Zbirke 1968. godine (Fond Razne osobe. Vanka, Maksimilijan, Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1801-258). Ivančević stoji ispred slike Kramari, a u pozadini se, u drugoj sobi naziru izloženi radovi Mrtva priroda s dinjama i Portret žene s niskom bisera.

hotspotovi

Donatorica pri razgledavanju postava tijekom svečanoga otvorenja Zbirke 1968. godine (Fond Razne osobe. Vanka, Maksimilijan, Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1801-258). Gđa Stetten Vanka stoji ispred akvarela Motiv s Kupe kraj Petrinje.

hotspotovi

Dio postava Zbirke, snimljen prilikom njezina svečanog otvorenja 1968. godine (Fond Razne osobe. Vanka, Maksimilijan, Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1801-258). U staklenom ormaru izloženi su crteži: Skica za sliku „Denver-Colorado“, Udovice poslije bitke, Mladić spava sjedeći na klupi, Strijeljanje, Pejzaž sa šumarkom, Muška figura sjedi sklopljenih ruku.

ostatak sadržaja

Zanimljivo je da je već godinu dana nakon otvorenja Zbirke od Ivančevića pristigao zahtjev Akademiji da se, u svrhu izmjene postava, u Korčulu dopreme i preostale umjetnine pohranjene u Strossmayerovoj galeriji. Dio ih je pak još ranije bio otpremljen u lokalni samostan redovnica dominikanki. Iz korespondencije između upravitelja Memorijalne zbirke i Akademijine Uprave doznajemo i da su, s izuzetkom desetak crteža izloženih u staklenim vitrinama, ostali crteži u to vrijeme bili pohranjeni u „mapi u ormaru male gostinjske sobe“.

Iz dokumenata sačuvanih u Arhivu Strossmayerove galerije i među registraturnim gradivom Akademije dade se iščitati da je s protekom vremenom iskrsavao niz poteškoća vezanih uz nadležnost nad Zbirkom i njezino financiranje te da je vila već sredinom 1980-ih iziskivala opsežnu obnovu. Naposljetku je, zbog zaštite umjetnina, cjelokupan fundus 1988. godine izmješten u susjedni muški dominikanski samostan sv. Nikole. Nakon četiri godine više je predmeta „u svrhu čuvanja dijela zbirke u boljim uvjetima od sadašnjih te njenog prezentiranja javnosti“ predan na privremenu posudbu Općinskom sudu i Gradskom muzeju u Korčuli, s time da je nekoliko umjetnina koje su bile obuhvaćene sporazumom već otprije bilo izuzeto iz pohrane kod dominikanaca i smješteno u Muzeju. Godine 1995. „skrb nad obradom i prezentiranjem zbirke“ te „nadzor nad organizacijom njezine zaštite“ povjereni su Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Tri godine kasnije uslijedile su pripreme za revitalizaciju Zbirke. Sve su umjetnine fotografirane i izmjerene te je procijenjeno njihovo fizičko stanje, a radovi koji nisu udovoljili kriterijima za stalni postav otpremljeni su u Zagreb. Tom je prilikom međutim ustanovljeno da se ne podudara broj umjetnina i dokumenata pristiglih donacijom 1964. godine i onih kojima se naposljetku raspolagalo uoči novog otvorenja Zbirke tri i pol desetljeća kasnije, a da se zbog nekonzistentno sačinjavanih popisa i reversa koji su kroz cijelo to vrijeme pratili brojne promjene smještaja Zbirke i pojedinih njezinih segmenata, nije moglo ustanoviti kada je i kako dio predmeta izgubljen. Za njima se još i danas traga. Tijekom druge rekonstrukcije vile dotadašnje tri izložbene dvorane spojene su u jedinstven prostor. O koncepciji stalnog postava koji je osmislio tadašnji upravitelj Strossmayerove galerije Đuro Vanđura možemo suditi na temelju kataložića sastavljenog u povodu ponovnog otvorenja Zbirke u ljeto 1998. godine. Iz njega je razvidno da su za izlaganje korišteni i predvorje te dio bočnih prostorija. Nesumnjivo je da su bila predstavljena baš sva djela iz Zbirke na tekstilnom nositelju i glavnina slikarskih ostvarenja na papiru.

 

Shema obnovljenog postava Memorijalne zbirke Vanka u Korčuli 1998. godine (preuzeto iz letka Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, Korčula, 1998., autora Đ. Vanđure)

 

U sljedećih dvadeset godina Zbirka je funkcionirala u različitim oblicima javno-privatnog upravljanja, s ne najsretnijim ishodom za njezinu temeljnu svrhu. Postav se iz nužde mijenjao, a dio po dio umjetnina izmještan je u Zagreb te je, ovisno o vrsti građe, pohranjivan u čuvaonicama Strossmayerove galerije i Kabineta grafike. Kako je u međuvremenu i vila podosta dotrajala, prošloga je ljeta odlučeno da se pristupi još jednoj obnovi, te je načinjen i idejni projekt rekonstrukcije objekta, koja će se realizirati u suradnji s Gradom Korčulom. Sve su preostale umjetnine zbrinute u matičnoj Akademijinoj zgradi u Zagrebu, te će, sukladno planu konzervatorsko-restauratorskih radova, dinamikom kojom budu pritjecala potrebna sredstva, biti podvrgnute odgovarajućim zahvatima kako bi u novom sjaju bile spremne za izlaganje u obnovljenoj zgradi u Korčuli.

 

Dio postava Zbirke snimljen 2006. godine (foto: Damir Fabijanić © Damir Fabijanić)

 

Postav Zbirke snimljen 2006. godine (foto: Damir Fabijanić © Damir Fabijanić)