Povijest zbirke
Već nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti Vankina je udovica iskazala nakanu da dio pokojnikove umjetničke ostavštine pokloni nekoj instituciji u njegovoj domovini, a da se obiteljske nekretnine u Korčuli stave u službu umjetnosti. Čini se da su i u sazrijevanju i konačnoj realizaciji te zamisli nemalu ulogu odigrali ondašnji jugoslavenski generalni konzul u New Yorku, Miroslav Kreačić, i njegova supruga, Vanda r. Tompa, koji su još za umjetnikova života, na poticaj slikara Kamila Tompe, inače strica gospođe Kreačić, uspostavili srdačne prijateljske odnose s Vankinima, koje su redovito posjećivali na njihovoj farmi White Bridge u Pennsylvaniji. U lipnju 1963. godine Kreačić je pisao Savjetu za nauku i kulturu NRH – Zagreb, upravi Akademije i Matici hrvatskoj: „Nedavno sam na poziv Vankine supruge pregledao preostale slike u njegovom ateljeu. Margaret Vanka je spremna da pokloni nekoliko slika za atelje u Korčuli ili za Galeriju u Zagrebu ili za neku drugu instituciju koju bi mi predložili. Ona je u prvom redu mislila da pokloni tri oveća platna vezana po tematici i periodu stvaranja za Zagreb i Zagorje, ali je u toku razgovora izrazila spremnost da pokloni po još koje djelo iz raznih perioda njegova života i stvaranja kako bi se na taj način u zemlji sačuvao jedan presjek na njegovo djelo u cjelini.“ Više detalja međutim doznajemo iz, razumljivo, manje diskretnih, privatnih memoara koje je Kreačić sastavio za svoje potomke: „Posjetili smo ih na farmi i Margaret nas je pitala što da se uradi sa velikom i jednom manjom kućom na Korčuli i pitala da li ima šanse da bi te kuće dobili natrag. Kako u to vrijeme nije bilo nikakvog izgleda za povratak nacionalizirane imovine njihovim vlasnicima, predložio sam da veliku kuću poklone Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao i zbirku Maksinih slika za permanentnu izložbu. Nakon određenog vremena obitelj Vanka i Akademija u Zagrebu su se dogovorili, i u našem stanu izvršena je darovnica uz prisustvo obje strane.“ Iz spomenutog dopisa hrvatskim kulturnim institucijama nadalje se dade zaključiti da je konačan odabir umjetnina bio prepušten jugoslavenskom slikaru na boravku u Sjedinjenim Državama te da je to vjerojatno bio srpski slikar i povjesničar umjetnosti, tadašnji upravitelj beogradske Moderne galerije, Miodrag Protić (1922. – 2014.). Ni punih mjesec dana kasnije iz Akademije stiže pozitivan odgovor, uz obrazloženje da je njezin Odjel za likovne umjetnosti zaključio kako bi „cijelu akciju valjalo usmjeriti u tome pravcu da jedna kuća bude namijenjena memorijalnome muzeju Maksimilijana Vanke, a druga da služi kao slikarski atelje u čast uspomene Maksimilijana Vanke, a u korist mladih likovnih umjetnika“, a Akademija će „s najvećom zahvalnošću primiti i pojedine slike iz ostavštine M. Vanke na dar, kako to stavlja u izgled pokojnikova udova“. Akademiku Cviti Fiskoviću povjereno je pak da „u sporazumu sa lokalnim organima NO Korčula poradi na ostvarenju ovih ideja i želja obitelji Maksimilijana Vanke“. Uslijedila je iznimno složena operacija koja je potrajala čak dvije godine. Gradsko vijeće Korčule 1965. godine Vankinima je izdalo potvrdu o vlasništvu nad vilama Stetten i Tusculum te nad malom jahtom Pegica no. 136, uz izjavu da je unutrašnjost obaju objekata uništena tijekom Drugoga svjetskog rata. U proljeće iduće godine potpisan je Deed of Gift, darovnica dviju nekretnina, s klauzulama koje stipuliraju njihove ciljane namjene. Pothvat međutim nije bio okončan prije negoli je u ljeto 1967. godine reguliran prijenos vlasništva. Uređenje vile za prihvat Zbirke uključivalo je cjelovitu adaptaciju građevine, između ostaloga prenamjenu tri dotadašnja salona u izložbene dvorane.
U međuvremenu su, u prosincu 1963. godine, darovane umjetnine u tri sanduka brodom otpremljene u Rijeku. Sanduci su otvoreni potkraj travnja iduće godine, u prostorijama Moderne galerije u Zagrebu, gdje su umjetnine, preuzete prema popisu dostavljenom iz njujorškoga generalnog konzulata, i pohranjene. Naknadno je iz Moderne galerije u Beogradu pristiglo još pet omota s radovima na papiru manjih dimenzija, sitnom plastikom i arhivskim gradivom, te je sve pridodano ranije pohranjenom dijelu donacije. U veljači 1968. godine povjerenstvo predvođeno akademicima Mohorovičićem i Fiskovićem odabralo je sedamdesetak umjetnina i dio arhivskoga gradiva za postav buduće Memorijalne zbirke u velikoj vili Vankinih. Ostatak je donacije – s izuzetkom ulja Mrtva priroda i akvarela Stari čovjek, koji su sporazumom između povjerenstva i ondašnjeg ravnatelja Moderne galerije, Željka Gruma, dodijeljeni toj instituciji – vraćen Akademiji te predan u pohranu Strossmayerovoj galeriji. Zbirka je svečano otvorena u svibnju te godine, a ceremoniji je nazočila i donatorica sa kćeri i zetom, kao i Vanda i Miroslav Kreačić, kojemu je tada već istekao mandat u New Yorku. Novinski su napisi izvijestili da je izložen samo manji broj Vankinih radova, ali „najkvalitetnijih“. Prenijeli su i riječi Stijepe Ivančevića, ondašnjega ravnatelja Gradskog muzeja u Korčuli, kojemu je bilo povjereno i upravljanje Akademijinom Memorijalnom zbirkom Vanka, kako ona „nije kompletna jer nedostaju platna korčulanskih i južnodalmatinskih motiva, koja su rasuta po cijeloj zemlji“. Prigodno objavljeni katalog uključuje tek dvadesetak umjetnina – sve keramičke predmete, desetak platna i slikarske radove na papiru većih dimenzija – koje reprezentiraju gotovo sve poetičke dionice zastupljene u zbirci.
hotspotovi
Kramari, 1930., tempera na papiru, na lesonitu, 164,6 x 146 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-6)
Mrtva priroda s dinjama, 1930., ulje na platnu, 62,3 x 86,3 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-7)
Portret žene s niskom bisera, 1928., crvena kreda na papiru, 64,8 x 50 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-5)
hotspotovi
Skica za sliku „Denver-Colorado“, 1945., crvena kreda na papiru, 35,3 x 28,3 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-65)
Udovice poslije bitke, smeđa kreda na papiru, 30,2 x 45,8 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-62)
Mladić spava sjedeći na klupi, smeđa kreda na papiru, 30,2 x 22,5 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-59)
Strijeljanje, smeđa kreda na papiru, 45,5 x 30,3 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-61)
Pejzaž sa šumarkom, 1935., crvena kreda na papiru, 45,8 x 30,4 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-63)
Muška figura sjedi sklopljenih ruku, oko 1935., smeđa kreda na papiru, 53,2 x 3,79 cm
(Memorijalna zbirka Maksimilijan Vanka, inv. br. VA-64)
ostatak sadržaja
Zanimljivo je da je već godinu dana nakon otvorenja Zbirke od Ivančevića pristigao zahtjev Akademiji da se, u svrhu izmjene postava, u Korčulu dopreme i preostale umjetnine pohranjene u Strossmayerovoj galeriji. Dio ih je pak još ranije bio otpremljen u lokalni samostan redovnica dominikanki. Iz korespondencije između upravitelja Memorijalne zbirke i Akademijine Uprave doznajemo i da su, s izuzetkom desetak crteža izloženih u staklenim vitrinama, ostali crteži u to vrijeme bili pohranjeni u „mapi u ormaru male gostinjske sobe“.
Iz dokumenata sačuvanih u Arhivu Strossmayerove galerije i među registraturnim gradivom Akademije dade se iščitati da je s protekom vremenom iskrsavao niz poteškoća vezanih uz nadležnost nad Zbirkom i njezino financiranje te da je vila već sredinom 1980-ih iziskivala opsežnu obnovu. Naposljetku je, zbog zaštite umjetnina, cjelokupan fundus 1988. godine izmješten u susjedni muški dominikanski samostan sv. Nikole. Nakon četiri godine više je predmeta „u svrhu čuvanja dijela zbirke u boljim uvjetima od sadašnjih te njenog prezentiranja javnosti“ predan na privremenu posudbu Općinskom sudu i Gradskom muzeju u Korčuli, s time da je nekoliko umjetnina koje su bile obuhvaćene sporazumom već otprije bilo izuzeto iz pohrane kod dominikanaca i smješteno u Muzeju. Godine 1995. „skrb nad obradom i prezentiranjem zbirke“ te „nadzor nad organizacijom njezine zaštite“ povjereni su Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Tri godine kasnije uslijedile su pripreme za revitalizaciju Zbirke. Sve su umjetnine fotografirane i izmjerene te je procijenjeno njihovo fizičko stanje, a radovi koji nisu udovoljili kriterijima za stalni postav otpremljeni su u Zagreb. Tom je prilikom međutim ustanovljeno da se ne podudara broj umjetnina i dokumenata pristiglih donacijom 1964. godine i onih kojima se naposljetku raspolagalo uoči novog otvorenja Zbirke tri i pol desetljeća kasnije, a da se zbog nekonzistentno sačinjavanih popisa i reversa koji su kroz cijelo to vrijeme pratili brojne promjene smještaja Zbirke i pojedinih njezinih segmenata, nije moglo ustanoviti kada je i kako dio predmeta izgubljen. Za njima se još i danas traga. Tijekom druge rekonstrukcije vile dotadašnje tri izložbene dvorane spojene su u jedinstven prostor. O koncepciji stalnog postava koji je osmislio tadašnji upravitelj Strossmayerove galerije Đuro Vanđura možemo suditi na temelju kataložića sastavljenog u povodu ponovnog otvorenja Zbirke u ljeto 1998. godine. Iz njega je razvidno da su za izlaganje korišteni i predvorje te dio bočnih prostorija. Nesumnjivo je da su bila predstavljena baš sva djela iz Zbirke na tekstilnom nositelju i glavnina slikarskih ostvarenja na papiru.
U sljedećih dvadeset godina Zbirka je funkcionirala u različitim oblicima javno-privatnog upravljanja, s ne najsretnijim ishodom za njezinu temeljnu svrhu. Postav se iz nužde mijenjao, a dio po dio umjetnina izmještan je u Zagreb te je, ovisno o vrsti građe, pohranjivan u čuvaonicama Strossmayerove galerije i Kabineta grafike. Kako je u međuvremenu i vila podosta dotrajala, prošloga je ljeta odlučeno da se pristupi još jednoj obnovi, te je načinjen i idejni projekt rekonstrukcije objekta, koja će se realizirati u suradnji s Gradom Korčulom. Sve su preostale umjetnine zbrinute u matičnoj Akademijinoj zgradi u Zagrebu, te će, sukladno planu konzervatorsko-restauratorskih radova, dinamikom kojom budu pritjecala potrebna sredstva, biti podvrgnute odgovarajućim zahvatima kako bi u novom sjaju bile spremne za izlaganje u obnovljenoj zgradi u Korčuli.