Povijest zbirke

Već nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti Vankina je udovica iskazala nakanu da dio pokojnikove umjetničke ostavštine pokloni nekoj instituciji u njegovoj domovini, a da se obiteljske nekretnine u Korčuli stave u službu umjetnosti. Čini se da su i u sazrijevanju i konačnoj realizaciji te zamisli nemalu ulogu odigrali ondašnji jugoslavenski generalni konzul u New Yorku, Miroslav Kreačić, i njegova supruga, Vanda r. Tompa, koji su još za umjetnikova života, na poticaj slikara Kamila Tompe, inače strica gospođe Kreačić, uspostavili srdačne prijateljske odnose s Vankinima, koje su redovito posjećivali na njihovoj farmi White Bridge u Pennsylvaniji. U lipnju 1963. godine Kreačić je pisao Savjetu za nauku i kulturu NRH – Zagreb, upravi Akademije i Matici hrvatskoj: „Nedavno sam na poziv Vankine supruge pregledao preostale slike u njegovom ateljeu. Margaret Vanka je spremna da pokloni nekoliko slika za atelje u Korčuli ili za Galeriju u Zagrebu ili za neku drugu instituciju koju bi mi predložili. Ona je u prvom redu mislila da pokloni tri oveća platna vezana po tematici i periodu stvaranja za Zagreb i Zagorje, ali je u toku razgovora izrazila spremnost da pokloni po još koje djelo iz raznih perioda njegova života i stvaranja kako bi se na taj način u zemlji sačuvao jedan presjek na njegovo djelo u cjelini.“ Više detalja međutim doznajemo iz, razumljivo, manje diskretnih, privatnih memoara koje je Kreačić sastavio za svoje potomke: „Posjetili smo ih na farmi i Margaret nas je pitala što da se uradi sa velikom i jednom manjom kućom na Korčuli i pitala da li ima šanse da bi te kuće dobili natrag. Kako u to vrijeme nije bilo nikakvog izgleda za povratak nacionalizirane imovine njihovim vlasnicima, predložio sam da veliku kuću poklone Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao i zbirku Maksinih slika za permanentnu izložbu. Nakon određenog vremena obitelj Vanka i Akademija u Zagrebu su se dogovorili, i u našem stanu izvršena je darovnica uz prisustvo obje strane.“ Iz spomenutog dopisa hrvatskim kulturnim institucijama nadalje se dade zaključiti da je konačan odabir umjetnina bio prepušten jugoslavenskom slikaru na boravku u Sjedinjenim Državama te da je to vjerojatno bio srpski slikar i povjesničar umjetnosti, tadašnji upravitelj beogradske Moderne galerije, Miodrag Protić (1922. – 2014.). Ni punih mjesec dana kasnije iz Akademije stiže pozitivan odgovor, uz obrazloženje da je njezin Odjel za likovne umjetnosti zaključio kako bi „cijelu akciju valjalo usmjeriti u tome pravcu da jedna kuća bude namijenjena memorijalnome muzeju Maksimilijana Vanke, a druga da služi kao slikarski atelje u čast uspomene Maksimilijana Vanke, a u korist mladih likovnih umjetnika“, a Akademija će „s najvećom zahvalnošću primiti i pojedine slike iz ostavštine M. Vanke na dar, kako to stavlja u izgled pokojnikova udova“. Akademiku Cviti Fiskoviću povjereno je pak da „u sporazumu sa lokalnim organima NO Korčula poradi na ostvarenju ovih ideja i želja obitelji Maksimilijana Vanke“. Uslijedila je iznimno složena operacija koja je potrajala čak dvije godine. Gradsko vijeće Korčule 1965. godine Vankinima je izdalo potvrdu o vlasništvu nad vilama Stetten i Tusculum te nad malom jahtom Pegica no. 136, uz izjavu da je unutrašnjost obaju objekata uništena tijekom Drugoga svjetskog rata. U proljeće iduće godine potpisan je Deed of Gift, darovnica dviju nekretnina, s klauzulama koje stipuliraju njihove ciljane namjene. Pothvat međutim nije bio okončan prije negoli je u ljeto 1967. godine reguliran prijenos vlasništva. Uređenje vile za prihvat Zbirke uključivalo je cjelovitu adaptaciju građevine, između ostaloga prenamjenu tri dotadašnja salona u izložbene dvorane.

U međuvremenu su, u prosincu 1963. godine, darovane umjetnine u tri sanduka brodom otpremljene u Rijeku. Sanduci su otvoreni potkraj travnja iduće godine, u prostorijama Moderne galerije u Zagrebu, gdje su umjetnine, preuzete prema popisu dostavljenom iz njujorškoga generalnog konzulata, i pohranjene. Naknadno je iz Moderne galerije u Beogradu pristiglo još pet omota s radovima na papiru manjih dimenzija, sitnom plastikom i arhivskim gradivom, te je sve pridodano ranije pohranjenom dijelu donacije. U veljači 1968. godine povjerenstvo predvođeno akademicima Mohorovičićem i Fiskovićem odabralo je sedamdesetak umjetnina i dio arhivskoga gradiva za postav buduće Memorijalne zbirke u velikoj vili Vankinih. Ostatak je donacije – s izuzetkom ulja Mrtva priroda i akvarela Stari čovjek, koji su sporazumom između povjerenstva i ondašnjeg ravnatelja Moderne galerije, Željka Gruma, dodijeljeni toj instituciji – vraćen Akademiji te predan u pohranu Strossmayerovoj galeriji. Zbirka je svečano otvorena u svibnju te godine, a ceremoniji je nazočila i donatorica sa kćeri i zetom, kao i Vanda i Miroslav Kreačić, kojemu je tada već istekao mandat u New Yorku. Novinski su napisi izvijestili da je izložen samo manji broj Vankinih radova, ali „najkvalitetnijih“. Prenijeli su i riječi Stijepe Ivančevića, ondašnjega ravnatelja Gradskog muzeja u Korčuli, kojemu je bilo povjereno i upravljanje Akademijinom Memorijalnom zbirkom Vanka, kako ona „nije kompletna jer nedostaju platna korčulanskih i južnodalmatinskih motiva, koja su rasuta po cijeloj zemlji“. Prigodno objavljeni katalog uključuje tek dvadesetak umjetnina – sve keramičke predmete, desetak platna i slikarske radove na papiru većih dimenzija – koje reprezentiraju gotovo sve poetičke dionice zastupljene u zbirci.