Od dopreme umjetnina u Zagreb do njihova predstavljanja javnosti proteklo je više od godine dana. Zacrtani se termin otvorenja Galerije pritom višekratno mijenjao, što zbog izrade skela i namještanja slika te oslikavanja zidova palače, to zbog biskupova otezanja i nevoljkosti da – uslijed nepovoljnih političkih prilika, a potom i razlaza s Kršnjavim – uopće nazoči događaju. Kad se u listopadu 1884. godine konačno usuglasio s Račkim o protokolu ceremonije i potvrdio svoj dolazak, zagrebačko je gradsko zastupstvo zajedno s mjesnim društvima izrazilo želju da organizira svečani doček Strossmayeru i sva popratna događanja tijekom dvodnevne svečanosti, odgodivši otvorenje do početka studenoga, što se sretno vremenski podudarilo s obljetnicom Velikoga potresa.
[…] pripravljala se je u podzemnom kotlu kipuća vulkanska kaša, da nam 9. u jutro potrese našimi gorami i gradovi, da nam razmaše i potrga kuće, ruši dimnjake i krovove, da nam utjera grozni strah u tielo i u dušu. Tko se nesjeća onog dana kad je cielo pučanstvo glavnoga grada u neopisivoj uzrujanosti izgubilo sviest, tumaralo smućeno po ulicah i trgovih ili na tisuće bježalo pješke i na kolih, ako nije već na željeznici uteći moglo. Malo je bilo stanovnika, koji su makar u nekoj nervoznosti ostali junački u nesretnom gradu, te nisu duhom klonuli, već uplašene duhove hrabrili i tješili.
Danas je tomu, kobni udes pripravljajućemu danu izteklo četiri godine. I danas se pripravlja za sutrašnji dan oporavljeni Zagreb, nu svečanom radošću na veleslavni dogodjaj; strani sviet dolazi da bude svjedokom i dionikom slavlja, kojim glavni grad pozdravlja veledušnoga sina svoga naroda. Ako i jest ova izjava harnosti gdjekojim zazorna, da su okrenuli gradu ledja, ipak su svi slojevi gradjanstva složno prionuli da uzveliče dan došašća muža, koj je za najznamenitije kulturne zavode žrtvovao cieli rad svoga života. Deveti studenoga 1880 bio je dan nesreće ne samo za Zagreb već za cielu domovinu, a dan deveti studenoga 1884 neka bude svjetli dan krasne uspomene, dan zahvalnosti naroda svomu mecenu, koga svemogući neka uzdrži mnoga ljeta. […](iz: „Dne 8. studena 1880“, Pozor, 8. 11. 1884.)
Preuzvišeni gospodine!
Kako sam Vam brzojavio, odgođeno je otvorenje Galerije na 8. i 9. studenoga, a to po želji gradskoga odbora, koji je po zastupstvu određen za priređenje svečanosti. Kako ćete vidjeti iz programa, koji će objelodanjen biti u novinah, grad Vam sprema sjajan doček. A to je i nužno, da se narod privikne cijeniti zasluge. Ne možete se dakle oteti žrtvi, da udesite putovanje iz Osijeka željeznicom tako, da dođete vlakom, koji u Zagreb dolazi oko 10 sati ujutro, jer će Vas na kolodvoru dočekati gradsko zastupstvo s načelnikom, društva i t. d. Čini mi se, daće biti najzgodnije, da prenoćite u Zákánju ili u Koprivnici kod Berute, u kojem slučaju valjalo bi da mu brzojavite. Dne 8. uvečer bit će rasvijetljen grad i građanstvo će Vam prirediti bakljadu. Dne 9. u 10 sati blagoslov kuće, kod kojega će društva koral, sastavljen po Zajcu, prirediti. Onda svečana sjednica s besjedami mojom i Vašom. Uvečer koncert i komers. Barun Vranyczany priređuje Vam kneževski stan. On misli i gostiti, dok ste kod njega, u podne i uvečer.Svečanosti želi se dati karakter narodno-kulturni, da uzmognu sudjelovati svi bez razlike na stranke, koji su prijatelji našoj prosvjeti. Prema tomu neka bude i Vaše držanje. Osobe kompromitovane ne će se približiti, ali ne može se izbjeći, da ne dođu službene, kano na pr. Vončina i t. d. […](Rački Strossmayeru, 26. listopada 1884., iz: Korespondencija Rački Strossmayer, pismo br. 851)
Viećanje odbora za proslavu otvorenja galerije slikah dospjelo je sada već dotle, da će se što skorije izdati na gradjanstvo zagrebačko proglas, u kojem će se isto pozvati na sudjelovanje kod svetčanosti, i ujedno mu se saobćiti potanki program iste.(iz: „K otvorenju galerije slika“, Narodne novine, 3. 11. 1884.)
[…] U Zagrebu, gdje se sve ovo znade, staro i mlado, mužko i žensko, bogato i siromašno, sve se sprema na svetčanost. Geslo pod kojim se čine pripreme glasi: Za Strossmajerova boravka u Zagrebu izagnana je iz gradskoga teritorija gospoja politika, ta baba svadljivka, koja zavadja rodjenu braću, ter mjesto nje vladat će blagim svojim žezlom božica vječne mladosti, božica prosvjete, oko koje se složno sakupljaju i oni narodi, u kojih su političke oprieke ako ne oštrije, to baš ne blažije nego li u Hrvatskoj. […](iz: „Otvorenje galerije slika“, Pozor, 6. 11. 1884.)
7. studenoga, dan uoči biskupova dolaska u Zagreb, gradsko izaslanstvo predvođeno bivšim velikim županom Dragutinom Pogledićem, uputilo se u međimurski Žakanj kako bi pozdravilo uvaženoga gosta i pratilo ga cijelim putem do odredišta. Izaslanstvo su činili: Žiga Badovinac, Antun Eisenhut, Miroslav Eisenhut, Ferdo Kalabar, Mirko Karas, Vilim Lovrenčić, Ivan Plochberger, Franjo Sollar, Milan Stanković i Antun Nossan. Iz Akademije su biskupu ususret doputovali Gjuro Pilar i Tadija Smičiklas, a Ivan Zahar pak kao predstavnik gradskog organizacijskog odbora. Iz onodobnog tiska doznajemo kako je za preuzvišenog pokrovitelja i njegove pratitelje brzojavom naručen poseban „salonski vagon“, no ta se zamisao izjalovila.
Deputacija zagrebačkih gradjana dočekala je Njegovu Preuzvišenost biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Zakonu, kamo je stigao u 6 ¼ sata jutros sa svojim tajnikom veleč. gospodinom Cepulićom. U čekaonici I. razreda čekahu članovi odbora u svečanom odielu, gdje je presvjetli gospodin St. Pogledić pozdravio biskupa kratkim govorom izraziv mu, da je gradjanstvo glavnoga grada visoko štujuć i ljubeć Njeg. Preuzvišenost ovu deputaciju tim odlikovalo, da već ovdje prepokorno pozdravi i u grad doprati diku naroda hrvatskoga. Njegova preuzvišenost bje srdačno obradovana od tolike privrženosti te se gospodi vrlo liepimi riečmi zahvali. U 6 ¾ sati krene vlak iz Zakona, kod kojega nije bilo salonskih kola, premda je sat prije željeznički činovnik ne samo javio odboru da je salon priredjen, već je i kod kase zanj primio novac.(iz: „Doček biskupa Strossmayera“, Pozor, 8. 11. 1884.)
Vozno je vrijeme putničkih vlakova tzv. Žakanjsko-zagrebačke željeznice tada iznosilo približno četiri sata. Ta je – posljednja – dionica Strossmayerova putovanja uključivala postaje: Koprivnica, Lepavina, Križevci, Vrbovec, Dugo Selo, Sesvete, gdje ga je srdačno pozdravljalo okupljeno mnoštvo, posebice u Križevcima i Sesvetama.
Vlak je na Južni kolodvor – do izgradnje Državnog (danas Glavnog) kolodvora, 1892. godine, središnji zagrebački kolodvor – gdje je biskupa čekalo nekoliko tisuća građana, stigao oko deset i trideset sati. Doček nije upriličen na peronu već ispred cvijećem i sagovima ukrašenog paviljona koji je podignut ispred kolodvorske zgrade.
Odbor svečanosti nemogav dobiti peron za doček, odluči podignuti posebni pavilon na trgu pred kolodvorom. U 24 sata bje stvorena dražestna koliba velikim ukusom i vrstnom dekoracijom, sa sagovi i exotičnim cviećem, u kojoj bjehu namještena poprsja njegovih veličanstva kralja Franje Josipa i kraljice Jelisave. Cieli taj trg bje sa devet velikih zastava okružen i svečano priredjen.(iz: „Doček biskupa Strossmayera“, Pozor, 8. 11. 1884.)
Željezničkoj upravi budi hvala, što nije dopustila da se doček obavi na peronu – jer bi nam inače bio izostao onaj doduše improvizirani, nu veličanstveni prizor pred kolodvorom u pavilonu, gdje su se sva družtva mogla onako slikovito poredati, dočim bi na peronu u onom poslovnom metežu medju vagoni i lokomotivi izčeznula sva poezija svečanoga prizora, gdje bi samo mali broj odabranih bio mogao prisustvovati. […](iz: „Svečani dani“, Pozor, 11. 11. 1884.)
[…] Gradsko poglavarstvo poklonilo je I. H. S. D. na njegovu molbu svojim zaključkom od dne 12. studenoga lijepi paviljon, koji je gradska općina podigla na svoj trošak na južnom kolodvoru prigodom dolaska biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Tako je društvo odmah isti paviljon dalo postaviti na klizalištu, koji je bio mnogo ljepši i praktičniji od prijašnje stare barake. U tom paviljonu bi imala svirati glazba po nedeljama.(iz: F. Bučar, Spomenspis Zagrebačkog klizačkog društva: 1877-1931, 1931.)
Duž kolodvorskog su trga posvuda bile izvješene trobojnice. Oko improviziranog su zdanja u polukrugu, predvođena vatrogasnim orkestrom, bila okupljena sva gradska društva: Gombalačko društvo Sokol, Akademičko pjevačko društvo Hrvatska lira s kapama „hrvatkama“ na glavi, brojni sveučilištarci s istaknutom visokoškolskom zastavom, Tipografsko pjevačko društvo Sloga, Hrvatsko pjevačko društvo Kolo, Trgovačko društvo Merkur, u svečanim prilikama inače rijetko zastupljeno Društvo Gradske streljane, Radničko pjevačko društvo Sloboda, Samoborska glazba, Društvo veterana, Radničko društvo zidara i tesara te gradski cehovi. Dočeku su nazočila i izaslanstva drugih hrvatskih gradova: Rijeke, Bakra, Siska, Karlovca, Križevaca, Jastrebarskog, kao i slovenske Ljubljane.
Preuzvišeni gost, praćen od gg. podnačelnika Gjure Crnadka i sveučilištnoga profesora dra. Koste Vojnovića, te predsjednikah raznih druždvah, članovah jugoslavenske akademije, ´Matice hrvatske´ i dr., gradskih zastupnikah, uputi se u pavillon, gdje ga g. Crnadak pozdravi od prilike sliedećim govorom:
„Preuzvišeni gospodine! Glavni grad Zagreb u mojoj osobi smatra se sretnim zajedno sa svojim stanovnićtvom da može u sredini svojoj pozdraviti Preuzvišenost Vašu. Narod hrvatski smatra u Preuzvišenosti Vašoj svoga velikoga dobrotvora, a od Vaših dobročinstvah uživa ponajviše glavni grad Zagreb, s toga grad ovaj prihvaća svaku sgodu, da Preuzvišenosti Vašoj izkaže svoje duboko štovanje. Utemeljitelj jugoslavenske akademije, utemeljitelj sveučilišta Franje Josipa I., koje je voljom i milošću prejasnoga kralja i gospodara oživotvoreno, danas je radostnim povodom, radi kojeg glavni grad Zagreb oblači svečano odielo, da proslavi otvorenje galerija slikah, koju je Preuzvišenost Vaša narodu hrvatskomu poklonila. Preuzvišenost Vaša neka bude uvjerena, da će narod hrvatski štovati svoga dobrotvora i velikoga rodoljuba dokle god živio bude, te da mu slava i uspomena i srca njegova neće nikada izbrisana biti. Živio!
Na ove rieči zaori iz obćinstva burno: Živio!
Preuzvišeni gosp. biskup, odgovarajući na pozdrav, reče vrlo ganutim glasom: Ja vam ljubav odvraćam ljubavlju, prijateljstvo prijateljstvom, štovanje štovanjem, k mogu vas samo uvjeriti, da ću, dokle god bude u meni duše, uvjek raditi za vjeru, domovinu i ovaj mili mi grad Zagreb.“(govori podnačelnika Crnatka i biskupa Strossmayera, iz: „K otvorenju galerije s[l]ikah“, Narodne novine, 8. 11. 1884.)
Nakon pozdravnog govora podnačelnika Crnatka i biskupove zahvale, uglednici su u povorci kočija napustili trg. Unatoč velikom broju okupljenih – prema novinskim izvješćima, okupilo se više od pet tisuća građana – zbog dobre je organizacije izbjegnut kaos među mnoštvom te je bio omogućen slobodan prolaz kočijama.