Prvi dan svečanosti

Povorku od četrdesetak kočija predvodila je ona barunice Klotilde Buratti-Vranyczany, u kojoj su se vozili biskup i Crnadak, a, dok su prolazili ulicama, mnoštvo je biskupu mahalo i bacalo cvijeće.

Barunica Klotilda Buratti-Vranyczany (vlasništvo/imatelj: Hrvatski državni arhiv). Kći je gospodarstvenika i dobrotvora Ambroza Vranyczanyja, jednog od osnivača Matice ilirske, koji je značajnim financijskim prilogom pridonio i utemeljenju Akademije i Sveučilišta. Salon u baruničinoj palači Dverce, koja je kasnije temeljem njezine oporuke pripala gradu Zagrebu, bio je stjecište političke i kulturne elite. Kao i ostali članovi obitelji, bila je pokroviteljica brojnih kulturnih i karitativnih institucija i inicijativa. Ustupanjem potraživanja od treće osobe u iznosu od 1300 forinti u korist izgradnje palače na Zrinjevcu, te posthumnim prilogom od 20 000 kruna upisala se u izdašnije dobrotvore Akademije.

Povorka se kretala Kolodvorskom ulicom, Ilicom, Trgom bana Jelačića te Ulicom Marije Valerije do Zrinskog trga. Iako je Strossmayer tijekom boravaka u Zagrebu običavao odsjedati kod Račkoga, ovog mu je puta gostoprimstvo – u novosagrađenoj raskošnoj palači, smještenoj u samom susjedstvu Akademijine zgrade – ponudio barun Ljudevit Vranyczany Dobrinović.

Karta Zagreba, objavljena u prvome turističkom vodiču po gradu, 1885. (iz: *Führer durch Agram und Umgebung: Nebst einem Plane der Stadt*, 1885.)

Pogled s jugoistočnog ugla Zrinjevca prema palači Ljudevita Vranyczanyja (vlasništvo/imatelj: Muzej grada Zagreba). Slijeva se vidi sjeverno pročelje Akademije.

Pristigavši u svoj privremeni zagrebački dom, iako umoran, biskup je s balkona palače Vranyczany pozdravio kličuće mnoštvo naklonima i skidanjem putne šubare. U međuvremenu je s kolodvora stupajući stigla i povorka već spomenutih društava te je uz zvukove koračnica započeo svečani mimohod, praćen ovacijama prisutnih. Nakon što se mnoštvo razišlo, biskupu su se poklonili predstavnici Akademije predvođeni predsjednikom Račkim, izaslanici Sveučilišta na čelu s rektorom Gjurom Pilarom, odbori Matice hrvatske i Svetojeronimskog društva, profesori zagrebačke realke s ravnateljem Josipom Torbarom, conte Kosta Vojnović uime Zemaljskog odbora Kraljevine Dalmacije, deputacija grada Siska te ugledni pojedinci, a ljubljansko mu je izaslanstvo predalo povelju počasnog građanstva.

Kosta Vojnović, pravnik, sveučilišni profesor i političar, Strossmayerov bliski prijatelj i suradnik (vlasništvo/imatelj: Hrvatski državni arhiv). Pristaša ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Saborski zastupnik u dva mandata (1878.-81. i 1881.-84.). Potpredsjednik i autor programa Neodvisne narodne stranke. Redoviti član Akademije od 1890. godine.

Tomo Gajdek, vjerski uglednik i pučki prosvjetitelj, prvi predsjednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima (vlasništvo/imatelj: Hrvatski državni arhiv)

Strossmayer je domaćinu poklonio svoju portretnu bistu koju je izradio Vatroslav Donegani. Vranyczany je gostu nastojao ugoditi pozivanjem znanaca i prijatelja, niza odličnika te inozemnih predstavnika. Na prvom je objedu ugostio najveće Strossmayerove štovatelje: podmaršala Đuru Jelačića, nekadašnjeg kancelara i bana Ivana Mažuranića sa sinom Vladimirom, Franju Račkoga i Matiju Mrazovića, nekadašnjeg velikog župana Ivana Kukuljevića, predsjednika Svetojeronimskog društva Tomu Gajdeka, Dragutina Pogledića, donedavnog predstojnika Pravosudnog odjela Marijana Derenčina, pukovnika Ivana Trnskog, Adolfa Vebera, Kostu Vojnovića, Josipa Torbara, Radoslava Lopašića te svoju braću Dragana i Vlatka.

Đuro Jelačić (iz: *Dom i sviet*, 1891.). Mlađi brat bana Josipa Jelačića, nakon čije je smrti naslijedio grofovski naslov. Kao iznimno uspješan vojskovođa, stekao je čin podmaršala i obnašao visoke vojne funkcije, no umirovljen je zbog svojih kritika germanizacije. Iako virilni član sabora, nije se politički isticao. Sa Strossmayerom je vodio razgovore o premještanju bratovih posmrtnih ostataka iz obiteljske kapele u Novim Dvorima u Zagreb, što se međutim zbog političkih prilika nikad nije realiziralo. U godini konačnog uređenja Akademijine palače dovršen je i mauzolej Jelačićevih, koji je – možda baš na sugestiju Strossmayera i Račkog – projektirao Bollé. Bilo je planirano da obred posvećenja grobnice, u koju su tom prilikom trebale biti prenesene i kosti bana Josipa, predvodi Strossmayer, te se čak razmišljalo o njegovu vremenskom usklađivanju sa svečanošću otvorenja Galerije. Obitelj se naposljetku odlučila da za prvo vrijeme u grobnicu položi samo tijelo nedavno preminulog Đurina sina Marka te da ceremonija blagoslova bude intimnog karaktera, zbog čega se biskup zahvalio na ukazanoj časti. Grobnicu je naposljetku sredinom studenoga posvetio Rački. Izvješćujući o zdravicama koje su visoki uzvanici izmjenjivali tijekom objeda u kući Vranyczany nakon svečanog otvorenja Galerije, dnevnik *Pozor* prenosi Strossmayerove molbe Đuri Jelačiću da u dogledno vrijeme i što dostojnije obavi prijenos banovih ostataka iz kapelice u novu grobnicu. Biskup je tada navodno izrazio spremnost da i pješice stigne u Nove Dvore kako bi osobno blagoslovio pokojnikovo tijelo, na što se grof očitovao s obećanjem o ispunjenju želje. Jelačićevo je tijelo međutim sve do 1990-ih ostalo na mjestu prvotnoga počivališta.

Matija Mrazović, pravnik, publicist i političar, Strossmayerov politički sumišljenik i prijatelj, otac Lacka Mrazovića (vlasništvo/imatelj: Muzej grada Zagreba). Narodnjački prvak, nakon raskola stranke 1881. godine, zajedno s biskupom i Račkim, bio je u manjini koja je osnovala Neodvisnu narodnu stranku. U više je navrata bio saborski zastupnik, a između 1879. i 1881. godine bio je zagrebački gradonačelnik. Tijekom kratkog je mandata s uspjehom radio na poboljšanju komunalnih uvjeta te na saniranju posljedica razornoga potresa.

Ivan Kukuljević Sakcinski (iz: *Vienac*, 12. 9. 1885.). Političar, polihistor, svestrani kulturni i znanstveni djelatnik. Jedan je od prvaka preporodnog pokreta te utemeljitelja Ilirske, kasnije Narodne stranke. Tijekom života je obnašao različite političke funkcije, između ostalog velikog župana Zagrebačke županije (1861.-1867.) i saborskog zastupnika. U okviru bogate i plodne djelatnosti na polju istraživanja i sabiranja kulturne i povijesne baštine, utemeljio je niz kulturnih institucija i zadužio domaću historiografiju, povijest umjetnosti, arheologiju, konzervatorstvo, epigrafiju, arhivistiku, bibliotečne znanosti, leksikografiju, muzikologiju, etnologiju i folkloristiku. Osnivač je Društva za povjestnicu jugoslavensku i Hrvatskoga arkeologičkog družtva. Do 1860. godine bio je državni arhivar, a od 1855. i prvi službeni konzervator za kulturne spomenike. Od 1874. godine do smrti, 1889. godine, bio je predsjednik Matice hrvatske. Tri godine prije smrti imenovan je počasnim članom Akademije. Podosta od raritetnih knjižnih izdanja i najvrednijega arhivskog gradiva danas u posjedu Knjižnice odnosno Arhiva HAZU pristiglo je iz privatne Kukuljevićeve biblioteke koju je Akademija otkupila 1868. godine. Strossmayerovoj je galeriji 1889. godine darovao sitnosliku *Otmica Ganimeda*.

Radoslav Lopašić, povjesničar (vlasništvo/imatelj: Gradski muzej Karlovac). Stasao u Karlovcu, važnome rasadištu iliraca, gdje se od mladosti napajao preporodnim idejama. Tijekom života obnašao je niz funkcija u okviru sudskih i izvršnih tijela vlasti na lokalnoj, županijskoj i državnoj razini. Prikupljao je povijesne dokumente i arheološke predmete te pisao povijesne studije, posebice iz ranonovovjekovne povijesti. Od 1883. godine dopisni član Akademije, u čijim je izdanjima učestalo objavljivao izvore.

Časopis Zvonimir donosi podatak kako je domaćinova šurjakinja, barunica Ivka, skrbila o brojnim gostima koji su pozivani na objede i večere, a bilo ih je, kako prenosi isti izvor, iz svih stranaka.

Ivka Vranyczany, domaćica brojnih gozbi i sijela u kući šurjaka Ljudevita tijekom biskupova boravka u studenome 1884. godine (vlasništvo/imatelj: Muzej za umjetnost i obrt)

Na sjajni diner, kojim se je u subotu otvorila serija gostba i sjela, koje je bar. Ljud. Vraniczany u divnih svojih salonih dao na čast svomu odličnomu gostu, bili su pozvani intimniji prijatelji potonjega. Medju istimi spominjemo uz dra. Račkoga, Ivana Mažuranića i grofa Gjuru Jellačića, brata neumrloga bana. Kod dinera nazdravio je gostu sam vriedni domaćina. Elegantnom je rieči naš plemenko dao izraza radosti, što se je biskup odazvao gostoljubivomu njegovomu pozivu, ter iztaknuo u jezgrovitoj formi, prostoj od prazne fraze, zasluge Strossmayera, dovršiv sa „dobro mi došao“. Biskup odzdravio je domaćini onom očaravajućom ljubeznošću, koja ga odlikuje. Domaćina nazdravio je i Ivanu Mažuraniću, koji je u odzdravu upotriebio priliku, da iztakne vrline Vraniczana, koji se narodnoj ideji nikada otudjili nisu.(iz: „Gostbe u baruna Ljudevita Vraniczanya“, Pozor, 10. 11. 1884.)

Jelovnik *dinera* upriličenoga 8. studenoga za uski krug biskupovih poklonika (iz: „Gostbe u baruna Ljudevita Vraniczanya“, *Pozor*, 10. 11. 1884.)

Poslijepodne prvog dana boravka biskup je pohodio predstojnika Odjela za unutarnje poslove Danila Stankovića i zapovjedajućeg generala Ramberga. Iste je večeri u gornjogradskom Kazalištu na programu bila Zajčeva opera Nikola Šubić-Zrinjski. Izvedbom je ravnao skladatelj, a naslovne su uloge tumačili Ivan Hreljanović, Matilda Lesić i Marija Prikril. Visokog je gosta, praćenog Crnatkom, dočekao i do gradske lože poveo intendant Josip Kneisel. U loži se biskupu kasnije pridružio Rački.

General Hermann Ramberg (vlasništvo/imatelj: Državni arhiv u Zagrebu). Od godine 1881. zapovjedni general i general konjaništva u Zagrebu. Dvije godine kasnije, nakon što je, zbog postavljanja grbova s dvojezičnim natpisima na zgrade Financijskog ravnateljstva u Zagrebu, protivnog odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe, Ladislav Pejačević odstupio s banske stolice, Ramberg je imenovan kraljevskim povjerenikom za Hrvatsku i Slavoniju. Upamćen je po razboritom držanju tijekom nemira koji su izbili povodom afere s grbovima.

Staro Narodno zemaljsko kazalište na uglu Markova trga i Gospodske ulice (vlasništvo/imatelj: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU). Raspolagalo je s tri reda loža i jednim redom galerija, a ukupno je moglo primiti 700 – 800 osoba.

Unutrašnjost staroga kazališta, rekonstrukcija arhitekta i kazalištarca Aleksandra Freudenreicha, prvi puta objavljena u *Kazališnom almanahu* 1937. godine (vlasništvo/imatelj: Državni arhiv u Zagrebu)

Kazališna cedulja prigodne izvedbe
opere *Nikola Šubić-Zrinjski*
8. studenoga 1884. (vlasništvo/imatelj:
Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU)
Poslušajte zvučni zapis *U boj*

Skladatelj Ivan Zajc, koji je i ravnao izvedbom opere 8. studenoga 1884. (vlasništvo/imatelj: Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU)

Bariton Ivan Hreljanović, koji je tumačio naslovnu ulogu u prigodnoj izvedbi opere *Zrinjski* (vlasništvo/imatelj: Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU)

Mezzosopranistica Matilda Lesić, koja je tumačila naslovnu žensku ulogu (vlasništvo/imatelj: Nacionalna i sveučilišna knjižnica)

Josip Kneisel, intendant kazališta (vlasništvo/imatelj: Hrvatski državni arhiv)

Po svršetku predstave, Strossmayera su putem kroz grad, osvijetljen plinskim svjetiljkama te mnoštvom svjetala s prozora, pratile ovacije. Brojne su kuće bile ukrašene cvijećem, sagovima i vijencima, nerijetko i natpisima poput „Oj narodni dobrotvorče, vratio ti dobri Bog“, „Živio Strossmajer“ ili njegova gesla „Sve za vjeru i domovinu“, a na pročelju Gradske vijećnice bili su ispisani inicijali preuzvišenog biskupa.

Medju vanredno razsvietljenimi sgradami spominjemo u prvom redu gradsku viećnicu. Na svih prozorih svieća do svieće, a u drugom katu na dva prozora krasni transparenti. Od zemlje do pod krov gradske viećnice uzdizahu se u raznih figurah tri ogromne cievi, iz kojih sipaše plinska svjetlost. Medju zviezdami blištahu slova J. J. S.(iz: „Razsvjeta i bakljada“, Narodne novine, 10. 11. 1884.)

Pogled s Markova trga niz Gospodsku ulicu, prije 1885. (vlasništvo/imatelj: Državni arhiv u Zagrebu)

Ispred nje je krenula duga povorka bakljaša predvođena glazbenicima, koju su činili: „pravi bakljonoše“ iz svih društvenih slojeva, na početku, u sredini te repu kolone, nadalje izaslanstvo gradskih zastupnika, brojna društva, vatrogasci i mladež, praćeni građanstvom. Od Markova trga kretali su se Mesničkom ulicom prema Ilici, a potom preko Jelačićeva trga i Ulice Marije Valerije do Zrinjevca. Ispred Vranyczanyjeve palače, pred biskupom i brojnim uglednicima koje je barun ugostio, zborovi pjevačkih društava otpjevali su: Ustaj rode!, Zrinjsko-Frankopanku i Živila Hrvatska!. Uslijedila su klicanja svih prisutnih, nakon čega se okupljenima kratko, zahvaljujući, obratio biskup. Poslije još jedne izvedbe potonje budnice i serije usklika, povorka se razišla.

To je bio najkosnutljiviji trenutak slave toga dana, a koji bi kist umio prenieti na platno živost toga biskupova poklika, te visoko uzdignute kape i blažen obraz uznesena prvoga govornika kršćanstva, obkoljena na balkonu barunom domaćinom, vatrenom Hrvaticom snahom barunovom Ivkom, obim grofovima Kulmerima, drom Račkim, drom Vojnovićem, drom Derenčinom, Franom Folnegovićem, drom Barčićem i Ivanom Kukuljevićem a sve to obasjano svjetlom tisuće bakalja – taj bi nam se u velike zadužio i uzveličao slavu otvoraja Strossmayerove galerije slika.(iz: „Svečanosti otvoraja galerije slika u Zagrebu na 8. i 9. studenoga 1884.“, Zvonimir, 1886.)

Poslije bakljade tek razišao se je sviet, da razgleda iluminaciju, koja je bila obćenita po svih ulicah, dapače i u najudaljenijih, gdje je koja sirota zapalila uz lonac kakovog cvieća svoju svjetiljku i svieću sa napisom „Živio Strossmayer“ premda onuda obično nitko neprolazi. Mnogi transparenti sa hrvatskim grbom, patriotičkimi stihovi, vidjeli su se po prozorih; osobito bijahu nakićene kuće prve hrvatske štedione, Budickijeva, Pristerova sa sagovi, lampioni i bengaličkom vatrom, stanovi Franje Švarca, dr. Mazzure, sve kavane na Jelačićevom trgu dugačkim nizom balona i zastava, trgovačko obrtn. Komora, akademička zgrada. Po Jelačićevom i Zrinjskom trgu pretvoreni bjehu kandelaberi u velike sjajuće zviezde i baklje i to sve zajedno bijaše čarobna slika kakove će se svatko s veseljem sjećati. […](iz: „Razsvjeta i bakljada“, Pozor, 10. 11. 1884.)

U barunovoj kući uslijedila je soareja na kojoj se okupio niz uglednih građana, saborskih zastupnika iz različitih političkih stranaka i intelektualaca, članovi slovenskog i riječkog izaslanstva i dr. Prema novinskim izvjestiteljima, trpeze su bile postavljene u tri dvorane palače, što nije nimalo narušavalo komunikaciju među uzvanicima, koji su se okupljali u glavnoj dvorani na zdravice uz prigodne govore.

[…] Da su i naši domaći govornici progovorili, nebi trebalo ni spomenuti. Barčić, Derenčin, Folnegović i Vojnović prihvatiše rieč, da nazdrave biskupu i domaćini. Vojnović nazdravi slogi hrvatske inteligencije, jer, rekao je govornik, narod je složan, ter valja da se i inteligencija ugleda u slogu naroda, riešiv jednom sićušne medjusobne priepore, koji otegoćuju postignuće narodnih ciljeva. Vojnoviću odgovori Folnegović izjaviv, da on i njegovi istomišljenici neće nikada odbiti poziv na slogu u težkoj borbi za narodna prava.(iz: „Gostbe u baruna Ljudevita Vraniczanya, Pozor, 10. 11. 1884.)