Strossmayerov interes i skrb za umjetnine potvrđuju se već na samom početku njegove biskupske službe u Đakovu pedesetih godina 19. stoljeća. Daje restaurirati zatečene umjetnine, a počinje ih i sam nabavljati, što će se intenzivirati u idućem desetljeću. Isprva vezana uz namjeru da ukrasi biskupski dvor, njegova je sakupljačka djelatnost ubrzo prerasla u znatno ambiciozniji zadatak oživotvorenja sazrele odluke da „narodu svome namakne muzej slika te mu on bude školom i pobudom, da si još više oplemeni srce i usavrši i onako prirođeni umjetnički ukus“. Tijekom sljedećih je desetak godina prikupio više od stotinu umjetnina.
Obznanivši još dvije godine ranije imenovanje Akademije „baštinicom svih njegovih slikah i ostalih umjetninah“, Strossmayer, darovnicom priloženom pismu od 2. listopada 1868., „sve slike i umjetnine, koje ima i koje će u napredak nabaviti, daruje jugoslavenskoj akademiji tako da se taj dar preda poslije njegove smrti“.
[…] Poznato je našemu narodu, da jugoslavenska akademija imade i umjetnički odsjek, i u akademičkih se pravilih veli, da će taj odsjek raditi oko postizavanja svoje svrhe sredstvi, koja mu imade pružati zaklada, upravo umjetničkim svrham namienjena. Za te dakle umjetničke svrhe jugoslavenske akademije predade preuzv. gospodin biskup djakovački doktor Josip Juraj Strossmayer akademičkomu gospodarskomu odboru sto dionicah od „Associazione Dalmatica“ po 200 for. Osim toga upravi gosp. biskup istom prilikom na rečeni odbor vlastoručno pismo, u kojem izjavljuje, da jugoslavenska akademija imade biti baštinicom svih njegovih slikah i ostalih umjetninah. […](iz: „Strossmayer Mecenas“, Pozor, 20. 3. 1866.)
Ovršujući posvetu svoju od 14. ožujka 1866. darujem ovim u podpuno vlastničtvo jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu sve moje slike i umjetnine, koje su u priležećem popisu naznačene, kao i one, koje ću još tečajem vremena steći, nu predaju ovoga dara ima stoprv poslje moje smrti sliediti. Ujedno se odričem prava dar ovaj opozvati; te izdajem nazočnu darovnicu, koju je za dokaz prihvate dara predsjedničtvo i poglavarstvo jugoslavenske akademije supodpisalo.
U Djakovu dne 2. listopada 1868.
Josip Juraj Štrosmajer s. r. biskup i pokrovitelj jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Josip Matić s. r. veliki prepost kano svjedok; Juraj Tordinac s. r. kanonik kano svjedok; Dr. Fr. Rački s. r. predsjednik akademije; Gj. Daničić s. r. tajnik jugosl. akad.(prijepis Darovnice J. J. Strossmayera, 2. 10. 1868.)
Posjetivši početkom srpnja 1874. godine Arheološki odjel Narodnog muzeja, tada, kao i sama Akademija, smješten u prostorima Narodnog doma u Opatičkoj ulici 18, biskup je izrazio žaljenje zbog nepostojanja prostora za smještaj galerije slika zatraživši da se što prije izradi projekt nadogradnje te zgrade dodatnom etažom. To bi podizanje osigurao o svom trošku, a u dobiveni bi se prostor smjestilo njegovu zbirku, koju bi ostvarenjem navedenih preduvjeta dao prenijeti u Zagreb.
Strossmayer je prvotnu odluku oporučnog zavještanja umjetnina Akademiji preinačio darovnicom od 25. ožujka 1875. u kojoj iskazuje želju da se „sbirka bezodvlačno prenese u Zagreb, gdje će ona služiti ne samo za ogled prijateljem umjetnosti i za širenje boljeg ukusa u narodu nego i za podporu sveučilištu, koje ne bi smjelo na dugo bez stolice za poviest umjetnosti ostati. A uz nastavu crpi i viši obrt ne malenu korist iz sbirke umjetnina.“ Pritom je izrazio nadu „da će sbirka umjetnina na polju umjetnosti pokrenuti u našoj domovini nove misli, kano što ih akademija na polju znanosti pokrenu“.
26. [i. e. 25.] ožujka 1875., Vienac, 3. 4. 1875.
Svjestan činjenice kako Akademija ne raspolaže prostorom u koji bi se smjestila zbirka kao ni dostatnim novčanim sredstvima, odlučuje darovati 40.000 forinti za gradnju zdanja koje bi udomilo Galeriju i samu Akademiju, „ako joj je to po volji“, nadajući se kako će vodstvo Grada, Zemaljska vlada te imućni pojedinci pridonijeti u ostvarenju toga cilja.
Svietli Bane!
Kao što je Svietlosti Vašoj znano, opredielio sam 40 tisuća forintih za sgradu, u kojoj bi se moja sbirka umjetnina smjestiti mogla. Mogu reći, da sam to u današnjih okolnostih upravo od ustiju svojih tako rekav odkinuo; ali sam to učinio stoga, što moja sbirka neobhodno trieba osobite sgrade i osobite pomnje, da se sačuva i uzdrži, i što je željeti, da se sbirka čim prije u Zagrebu ustani, da pouci i boljemu ukusu služi, nebi li se čim prije polučilo, da sve što se u nas troši, gradi i za crkve i kuće nabavlja, nebude bačen zahman novac, nego da bude zaisto ukusno i liepo. Osobitu pozornost u tom obziru zaslužuje umjetnost obrtna, koja bi mogla danas sutra obilnim izvorom dohodaka u našem narodu postati.-
Moja sbirka, u Zagreb prenešena, dati će bez dvojbe povoda sbirci umjetnina obrtnih, koja će domaćim našim obrtnikom i zanatlijam poukom i uzorom služiti.-
Izvinuti će Svietlost Vaša, da sam tu stvar neposriedno u ruke jugoslavjanske akademije postavio. Ja podpuno povjerenje u Svietlost Vašu stavljam i znam, da se nijedna stvar narodna nemože u bolje, prosvećenije i patriotičnije ruke staviti, nego što su Vaše; ali sam mislio, da je poleg promjenljivosti današnje u vlada, probitačnije povjeriti stvar zavodu, koji se nikad nemienja. Vašoj Svietlosti i onako pripada punim pravom odlučni upliv u sve naše kulturne zavode. Neka mi dakle bude dozvoljeno i ovo najnovije poduzeće u kulturnih naših težnjah milosti i dobrohotnosti Svietlosti Vaše čim toplije preporučiti.-
Ja sam čuo, da narodni dom posjeduje njeku neopredieljenu zakladu od 20 hiljada forintih, koja bi se, ako Vaša Svietlost i Vlada privoli, mogla na novu sgradu obratiti. Osim toga, ako mislimo, da nam zavod, koj u Zagrebu stvoriti namjeravamo, neostane mrtvo i neplodno slovo, imamo se skrbiti, da se čim prije, ako je iole moguće još ove godine podigne na sveučilištu našem učiteljska stolica za povijest umjetnosti. Imamo za tu svrhu mlada čovjeka, posve sposobna i spremna; a to je doktor i slikar Izidor Kršnjavi. Ja sam uvjeren, da taj mladić spada u broj najizobraženijih, najradenijih, najozbiljnijih mladića naše zemlje. Njim kano učiteljem povijesti umjetničke bit će Svietlost Vaša i narod naš posve zadovoljan.
Ja ga dakle Svietlosti Vašoj vruće preporučujem. Možebit bi dobro bilo, da se mladomu tomu čovjeku odmah dojavi, da se za buduće zvanje svoje pripravlja.-
U ostalom s osobitim štovanjem ostajem
U Djakovu dne 17 Travnja 1875.
Svietlosti Vašoj vazda na službi Strossmayer biskup
Preuzvišenomu Gospodinu Ivanu Mažuraniću, Banu hrv. slav. dalm.; Nj. ces. i kralj. apošt. Veličanstva pravomu tajnomu savjetniku u Zagrebu.
Pr. 21. travnja 1875. 1023/Pr.(prijepis pisma biskupa Strossmayera banu Mažuraniću, 17. 4. 1875.)
Gradnja palače bila je, dakle, dio obuhvatnijeg plana uspostavljanja mreže kulturno-prosvjetnih institucija, a njezina sudbina usko vezana kako uz utemeljenje sveučilišne katedre za povijest umjetnosti tako i uz razrješenje problema smještaja Akademije. Početni obrisi toga pothvata začeli su se tijekom zime 1873./74. godine u Rimu, unutar kružoka koji su, uz slikara Ferdu Quiquereza, činila trojica perspektivnih mladih intelektualaca, Ladislav Mrazović, Rikard Jorgovanić i Dušan Kotur, te slikar i prvi hrvatski školovani povjesničar umjetnosti Izidor Kršnjavi, koji je tada već duže vrijeme živio izvan domovine i nije pokazivao izražen interes za domaće kulturne prilike. Po svemu sudeći, u zacrtavanju smjeloga plana nemalen je bio doprinos svestranoga Mrazovića, koji je među prvima u nas pisao o pitanjima umjetnosti i umjetničkog obrta. Uvjeren kako je otvaranje Galerije u Zagrebu jamstvo ustrojavanja studija povijesti umjetnosti – zalažući se pritom da se kako na mjestu kustosa tako i na mjestu predavača na priželjkivanoj katedri angažira Kršnjavog i već tada pomišljajući na gradnju namjenskog zdanja, štoviše na Zrinjevcu – presudno je utjecao na Kršnjavijev povratak u domovinu; uz pomoć Račkoga uvjerio je biskupa da zbirku što prije dopremi u Zagreb te je posredovao u uspostavljanju suradnje između Strossmayera i Kršnjavog, koji su se dotad, čini se, tek površno poznavali.
Tijekom intenzivnog druženja Kršnjavoga i biskupa koje je uslijedilo u Rimu iduće zime Strossmayer je srčano prigrlio ideju usporednog djelovanja na ostvarenju oba zacrtana i međuovisna cilja, kao i dvostruku ulogu koja je u okviru tako postavljene agende dosuđena Kršnjavome. Tamo se naposljetku, nakon što je zbog nepovoljne ocjene odnosa isplativosti i konačnog učinka odbačena prvotna zamisao o dogradnji Narodnog doma kao rješenju za smještaj biskupove zbirke, rodila zamisao o gradnji posve nova zdanja.
U travnju 1875. godine, na Akademijinu molbu da joj se besplatno ustupi prikladno zemljište za podizanje zgrade, ad hoc imenovani odbor Gradskog zastupstva predložio je lokaciju na Griču, odnosno na Strossmayerovu šetalištu. Izrada projekta s troškovnikom povjerena je bečkom arhitektu Friedrichu von Schmidtu, koji će zadatak u cijelosti zgotoviti u listopadu, iako su već u ljeto gradske službe dobile na uvid njegovo preliminarno rješenje. Projekt glavnog pročelja te tlocrt s položajnim nacrtom objavljeni su početkom iduće godine u prvome broju časopisa Vienac, vjerojatno kao oblik pritiska na Gradsko zastupstvo da konačno odobri gradnju na gričkome platou.
Uslijed žestokih višemjesečnih polemika koje su se zbog odabira parcele razvile u javnosti, u travnju 1876. godine prvotni je prijedlog definitivno odbačen, a kao prikladnije je mjesto za gradnju Akademijine palače izabran Zrinjski trg. Tu su odluku Zastupstva razočarano prihvatili Rački i Kršnjavi, a naposljetku se, na sugestije obojice, s njome nevoljko suglasio i biskup.
Slavna akademijo!
U savezu s velecienjenim dopisom do dana 12a travnja t.g. br. 119, čast mi je toj slavnoj akademiji priobčiti, da, kad već drugač nije, na to pristajem, da se sgrada za galeriju na južnom kraju Zrinskoga trga, medju postojećim drvoredjem, podigne. Uvjeravajuć tu slavnu akademiju o mojoj privrženosti i odličnom štovanju ostajem
U Djakovu dne 17a travnja 1876.
Strossmayer biskup
Slavnoj jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu.(prijepis Strossmayerova pisma Akademiji od 17. 4. 1876.)
Nova je lokacija uvjetovala izradu novoga projekta, koji je završen do početka kolovoza iste godine. U trima je listovima sačuvan u ostavštini Friedricha Schmidta u Muzeju grada Beča, dok su dva tlocrta i polovica skice za rješenje glavnoga pročelja pohranjeni u zagrebačkome Nadbiskupijskom arhivu. Kao i kod prvoga projekta, izrađenog dok se još računalo sa zemljištem na Gornjem gradu, prizemlje zgrade bilo je predviđeno za smještaj Akademijinih ureda i knjižnice, a Galeriji je bila namijenjena gornja etaža. U trenutku dovršenja projekta nije bio konačno definiran točan smještaj palače na južnome dijelu Zrinjskoga trga. Njezino pozicioniranje na samome rubu trga, južno od perivoja, gdje je zgrada naposljetku i podignuta, iziskivalo je dodatne troškove jer je prethodno valjalo otkupiti privatne parcele. Gradsko je zastupstvo na izmaku 1876. godine donijelo odluku da se zgrada ima podići na tom mjestu, no ona nije u stvarnosti zaživjela do kraja svibnja iduće godine, kada su napokon okončani pregovori s vlasnicima četiriju zemljišta, a Poglavarstvo ishodilo zajam za financiranje otkupa. Schmidt je međutim, a slično je mislio i Kršnjavi, cijelo to vrijeme zagovarao smještanje zgrade unutar samog perivoja, na sredini njegove južne partije. Projektom iz kolovoza 1876. godine predviđeno je da će troškovi izgradnje iznositi približno 120.000 forinti, što je predstavljalo ogroman izdatak, zbog čega je bila nužna pomoć Vlade. Potkraj godine odlukom je Sabora i dodijeljena, dugo zazivana, potpora Vlade, i to u izdašnom iznosu od 80.000 forinti, koja je međutim bila uvjetovana prepuštanjem zgrade u Opatičkoj ulici pravosudnim institucijama te skućivanjem Arheološkog odjela Narodnog muzeja pod krovom buduće Akademijine palače na Zrinjevcu. Taj je pak zahtjev iziskivao izradu posve novoga projekta, koji je u osnovnim crtama bio završen vrlo brzo, te ga je Vlada odobrila već sredinom veljače 1877. godine. To je rješenje uključivalo dodavanje još jedne etaže: Galerija se imala smjestiti na najvišem katu, uredi i knjižnica Akademije na prvome katu, dok je cijelo prizemlje bilo namijenjeno Arheološkom odjelu Narodnog muzeja.
Gradski inženjer Rupert Melkus na temelju projekta iz veljače 1877. godine sastavio je troškovnik, koji je potom poslan Schmidtu na provjeru uz zamolbu da, sukladno primjedbama Akademije, unese dodatne preinake koje bi jamčile što jeftiniju izvedbu, a da se pritom ne izgubi na čvrstoći i estetskim kvalitetama palače. Prionulo se izradi nove inačice, koja je zgotovljena potkraj svibnja i na temelju koje je zgrada naposljetku i izvedena.
S novim su projektom porasle i projekcije troškova gradnje: troškovnik je predviđao golemu svotu od nepunih 230.000 forinti, a da pritom nisu bili uračunati izdaci za ličenje zgrade, za kanalizaciju i ostalu komunalnu infrastrukturu te za administrativna davanja. Do konačnog dovršenja i uređenja palače uoči svečanosti otvorenja 1884. godine, uključujući i popravke nakon potresa, taj će iznos biti nadmašen za dodatnih gotovo 25.000 forinti. Inicijalni se Strossmayerov novčani prinos tijekom godina kamatama uvećao za gotovo petinu svoje prvotne vrijednosti, na što je biskup pridodao oveću svotu do dostizanja okrugle brojke od 20.000 forinti, a uz kasniji manji prilog za konačno uređenje unutrašnjosti njegova je ukupna donacija dosegnula iznos od 62.000 forinti. Približno ista svota osigurana je iz dvaju zajmova koje je podigla Akademija. Od ogromnih 100.000 forinti iz sredstava Zemaljske vlade, 80.000 pristiglo je na ime prepuštanja zgrade Narodnoga doma, a ostatak iz prinosa Muzealne zaklade. Ukupni je rashod namiren i zahvaljujući manjim pojedinačnim prilozima koji su zajedno premašili 10.000 forinti, a potom i od različitih kamata te novčanih prebijanja.
Schmidt je u konačnoj verziji projekta, sukladno primjedbama različitih dionika pothvata, korigirao širinu cjelokupne građevine i visinu prizemne etaže, u dijelu Galerije osigurao krovno osvjetljenje, a na tavanu prostor namijenjen slikarima, te je na minimum sveo dekoraciju pročelja. U ovom kontekstu valja spomenuti da je Kršnjavi još od inicijalnih planova za smještanje biskupove zbirke u Zagrebu bio iznimno angažiran u promišljanju estetskih i funkcionalnih aspekata različitih razmatranih rješenja. Kada se počelo razmišljati o podizanju zasebne namjenske građevine, njegova korespondencija s Račkim svjedoči o živoj razmjeni mišljenja u pokušaju zacrtavanja arhitektonskog programa te namjene pojedinih prostorija buduće zgrade. Kršnjavi nije bio posve zadovoljan finalnim rješenjem sa stajališta proporcija zgrade i rasporeda prozorskih osi, a posebice se nepovoljno izrazio o stubištu koje je vodilo iz prizemlja na prvi kat. Naime, zbog zahtjeva da se Arheološki odjel prostorno odvoji od ostalih institucija s kojima je dijelio zgradu, posegnulo se za neuobičajenim rješenjem stubišta, koje je onemogućilo slobodni pogled na atrij, a uspon na kat učinilo naglim i prestrmim.
7. 8. 1877. (vlasništvo/imatelj: Arhiv HAZU)
30. kolovoza 1877. (vlasništvo/imatelj: Arhiv HAZU). Jasno je naznačeno da se dvokatni objekt ima graditi prema predloženim i odobrenim nacrtima, da mora biti pozicioniran tako da os zgrade leži u produljenju osi središnjega zrinjevačkog drvoreda te da prva stuba glavnoga ulaza izlazi na uličnu liniju zadanu važećom regulatornom osnovom.
Br. 291/gradj. 1877.
Slavnomu predsjedničtvu jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Ovdje.
Uriešenjem podneska od 29. srpnja 1875. br. 128. podieljuje se ovime slavnomu predsjedničtvu na temelju povjerenstvenoga zapisnika od 18. kolovoza o.g. br. 291/gr. gradjevna dozvola za sagradjenje akademičkoga dvora na zemljištu za to gradjenje po gradskom zastupstvu na južnoj strani Zrinjskoga trga darovanom, nu to pod uvjetom, da se upitna dvokatna sgrada graditi imade po predloženih i odobrenih nacrtih, ter da se imade onako postaviti, da os sgrade ležati dodje u poduljenje osi srednjeg drvoreda na Zrinjskom trgu i da prva stuba glavnoga pročelnoga ulaza stajala bude u regulatornom pravcu.
U ime gradjevne pristojbe imati će slavno predsjedničtvo u smislu gradjevnog reda §. 55. svotu od 98 for. 84 nč. kod gradske blagajne položiti. Gradjevno-vatrogasni odbor.
U Zagrebu 30 kolovoza 1877. Načelnik: Dr. Andrijević(prijepis Građevinske dozvole za gradnju palače, 30. 8. 1877.)
Gradnja neorenesansne palače započela je u kolovozu 1877. godine. Glavni nadzor povjeren je Schmidtu, dok je za njegova neposrednog zamjenika imenovan gradski mjernik Melkus. Kao voditelj gradilišta uposlen je Franjo Vonderka. Neizostavno valja spomenuti i doprinos arhitekta Hermana Bolléa, koji je, kao Schmidtov suradnik, bio neposrednije angažiran na poslovima koje je bečki atelje preuzeo u Hrvatskoj. Bollé je imao udjela i u izradi samoga arhitektonskog projekta, sudeći prema arhivskim izvorima, detaljnom razradom Schmidtovih zamisli, zbog čega je početkom 1876. godine bio poslan u Rim kako bi proučavao tamošnje renesansne građevine.
Radovi su – uz nemalo negodovanje Vlade, koja je vršila pritisak da se Akademija i Arheološki muzej što prije isele iz Narodnoga doma – u više navrata zapinjali, ponajviše zbog problema s nabavom građevinskoga materijala odgovarajuće kakvoće i u dovoljnoj količini. Fasadne su opeke nabavljane u ciglani Grahora i Kleina u Svetoj Klari, te u Drascheovoj ciglani u Beču, odakle su dopremane željeznicom.
Potkraj 1879. godine palača je stavljena pod krov, a nastavljeno je samo s radovima koje je bilo moguće obavljati i tijekom zimskih mjeseci. Schmidt je pri obilasku gradilišta početkom rujna izrazio mišljenje da „nutarnje dogotavljenje“ valja odgoditi „do rana proljeća, čim će se i sgrada većma osušiti i posao laganije prema umjetničkoj svrsi njezinoj izvoditi“. Do kraja ljeta iduće godine zgrada je posve dovršena, te je, nakon što je sredinom kolovoza popločeno prizemlje i prvi kat, ubrzo otpočelo useljavanje Arheološkog muzeja i Akademije.
Kršnjavi se, prateći sve faze gradnje, posvetio i promišljanju uređenja unutrašnjosti Galerije, pri čemu se konzultirao s istaknutim stručnjacima toga vremena, vodeći računa o načelima izlaganja, obojenju zidova, rasvjeti izložbenog prostora te smještaju vrata u odnosu na prozore.
Potres koji je zadesio grad 9. studenoga 1880. odgodio je planirano uređenje prostora namijenjenog smještaju Strossmayerove zbirke: u podosta oštećenom gradskome građevinskom fondu stradala je i netom dovršena palača Akademije, prvenstveno u unutrašnjosti, dok su pročelja od fasadne opeke prošla bez znatnijih oštećenja. Za obnovu kao i za konačno uređenje Galerije i arkada glavnina je novčanih sredstava pristigla zajmom Zemaljske vlade iz fonda za sanaciju šteta od potresa, a donacijama su priskočili i car i kralj Franjo Josip I., biskup Strossmayer te ban Ladislav Pejačević. [više u poglavlju: Akademija i Veliki zagrebački potres 1880. godine]
Jedna od najljepših sgrada glavnoga našega grada, palača je akademije znanosti na Zrinskom trgu, očit svjedok narodne požrtvovnosti i sviesti. Odkako je nemila ruka udesa toli silno ošinula Zagreb pohodismo tu sgradu po više puti. Prvi dan pokaza doduše nešto štete, al kašnji dani otvoriše nove rane. Sgrada, hvala bogu, nije ruševna, ali kvara ima mnogo i premnogo. Stupovlje ostalo je doduše nedirnuto, kao i glavni zidovi, ali je mnogo obluka, svodova i popriečnih zidova izpucano, a i okvir staklenog krova morat će se radikalno popraviti. Nemožemo toga nikako prešutiti. Troškovi gradjevni nisu još posve namireni, akademija nesmije dirati u svoju glavnicu, prihod akademije posvećen je književnim radnjam. Nemožemo ni podvojiti, da će i zemlja doprinieti dio za popravak toga hrama znanosti i umjetnosti, jer bi grehota do toga bila, napuštat toli liep spomenik narodne samosviesti, jer je napokon i akademija zavod, koj se proteže na cielu zemlju, štetu koju pretrpi ta liepa palača, pretrpila je ciela Hrvatska, a s druge strane nesmije se obustaviti radnja duševna toga važnoga zavoda. Naznamo, što se o tom misli, ali znamo, da nije dosele jošte ništa odlučeno. Budi i nam dozvoljeno o tom reči riečcu. Sa svih strana Evrope teku milodari u Zagreb za one, koji su potresom postradali. Ti darovi u prvom redu idu dakako ponajprije one žitelje, kojim je eksistencija gotovo uništena ili barem težko ozliedjena. Zatim pako valja pomisliti i na javne sgrade i zavode, koji su oštećeni a po njima cieli narod. I ti zavodi su takvi stradaoci. Neki dnevnik je posve dobro iztaknuo, da je na odbor za podporu navalila ciela vojska dvorkinja, težaka, siromaka, da iztisnu nekoliko forinti. Većinom su to ljudi, kako na svoje oči vidjesmo, koji nisu ništa izgubili, jer ništa neimaju već ih obćina podupire, bezobrazno grnu ti ljudi na viećnicu, pa služe kadkad i varkom. Bog zna, da ima u nas srdca, ali sviet nedaje te milodare siromakom, koje zagrebačka obćina i onako hrani, već onim, koji su od potresa postradali. Preporučamo odboru u tom što veću pažnju i štednju, molimo ga, neka nametnike tjera od sebe, pa neka se dieleć sjeti i naših zavoda, neka se navlaš sjeti i naše akademije, kojoj bi se svakako morala dati podpora. Ona je stradala, njoj toga treba. To nije paradokson, već živa istina. Mi opetujemo gospodi, koja o tom odlučiti imaju i opet i baš u tom nesretnom času: Narod nežive samo o hljebu. To je nepobitna istina, s koje mora odoljeti i svaka najmanja antipatija.(„Palača naše akademije znanosti i umjetnosti“, Vienac, 25. 12. 1880.)
24. 1. 1881. banu Ladislavu Pejačeviću s molbom za novčanu pomoć za obnovu potresom oštećene zgrade Akademije
(vlasništvo/imatelj: Hrvatski državni arhiv)
Preuzvišeni Gospodine Bane!
Neka mi dobrota Vaše preuzvišenosti dopusti, da se u ime naše akademije znanosti i umetnosti molbeno na nju obratim. Akademija je lanjske godine svoju liepu sgradu velikim troškom i naporom dovršila. Mislim da je se u njoj več i smiestio arkeologički dio narodnoga muzeja. Nesrieća medjutim, koja Zagreb i okolicu njegovu potresom snadje, nije ni tu sgradu prištedila. Po računu architekta Bolléa triebati će od prilike 12 hiljada forinti, da se popravi. Akademija neima tih novaca, jer sve što ima jedva domaže, da najnuždnije i narodu najkorisnije svoje radnje obavi.
Akademija se u tomu obziru na Visoku Vladu jurve molbeno obratila, a meni je čast evo sad se na Preuzvišenost Vašu molbeno obratiti, da bi blagoizvoliela tomu odličnomu zavodu u pomoč priteči. Akademija to sigurno zaslužuje. Akademija i najkoristniji i najplodovitiji zavod u zemlji. Njezina diela probudjuju pozornost i stranoga učenoga svieta i smieru našemu čast i poštenje pribavljaju. Početkom bude njeki ljudi od akademije žacali buduć ime nosi jugoslavjanske akademije. Skrajna stranka u zemlji još ni danas joj to oprostiti nemože. Ja medjutim mislim, da akademija drugčie učiniti nije mogla, ako je mislila učenim sriedištem sviuh grana slavenskih na našemu jugu biti. U interessu je pako ciele monarkije, da se u Zagrebu nalazi ognjište, na komu se sve grane jugoslavenske razgriati, i višje prosvete naužiti mogu. Politika, koja je Austro-Ugarsku u Bosnu i Hercegovinu dovela, to isto odobriti i podupirati mora. Molim dakle još jedanput najsmiernije Preuzvišenost Vašu, da i ovom prilikom pod nužno svoje okrilje akademiju našu uzeti, i njezinoj se molbi odazvati blagoizvolite.
U ostalom sa najodličnijem štovanjem ostajem Vašoj Preuzvišenosti vazda na službi Strossmayer biskup. U Diakovu dne 24 siečnja 881.(prijepis Strossmayerova pisma upućenog 24. 1. 1881. banu s molbom za novčanu pomoć za obnovu potresom oštećene zgrade Akademije)
U lipnju 1882. godine vodstvo Akademije – obavještavajući biskupa kako je zgrada, s izuzetkom „slikarije na arkadah“, posve dovršena te da nema nikakve zapreke da se u nju prenesu slike – zanima se kada ih je Strossmayer nakanio dopremiti s obzirom na to da „od odgovora na to pitanje ovise odredbe koje će akademija učiniti glede nutrašnjeg uređenja dvorana za smještenje i uredjenje rečenih umotvorina“.
Slavnoj Akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Moja je želja, da se sbirka mojih slika čim prije prenese u Zagreb i da tim i faktično postane vlastitost akademije, a po njoj i cieloga naroda. Mogle bi se pako slike početi prenašati odmah poslje posvećenja moje crkve, koje će se 8. rujna o. g. obaviti. Pače ako bi možebit moguće bilo, mogle bi se mnoge slike i prije već prenesti u Zagreb, a to su: svi kartoni Overbeckovi, koje ja u vrst najvrjednijih umjetnina mećem tako, da će oni osobiti ures naše sbirke biti. Medju slike, koje bi se već sada prenesti mogle, spadaju takodjer mnoge slike, koje sad po zemlji leže, neimajuć mjesta na zidovih. Da se pako stvar uredno obavi, molio bi slavnu Akademiju, da na tu svrhu opredieli gosp. Kršnjavia, u kog ja podpuno povjerenje stavljam. Ja dašto preuzimam na se sav trošak prenosa, tako da se Akademija s’te strane ništa brinuti netreba. Nadam se pako od vieštine gosp. Dr. Kršnjavia, da će stvar tako uredno obaviti, da se nikakva šteta nedogodi, a ujedno i tako štedno da se svaki suvišni trošak izbjegne. Neznam nebili se u tom obziru i sa željezničkim družtvom govoriti moglo, da u tu svrhu tako plemenitu od svoje tarife nješto popusti.
Osim toga želim da u sgradi akademičkoj vieštak koji stvar svu po raznih školah smjesti i tako udesi, da već i samim vanjskim pogledom sbirka bude publici na korist. U tu svrhu scienim i opet, da je gosp. Dr. Kršnjavi najvieštiji. On bi mogao takodjer čuvarom sbirke biti, i u svoje vrieme tumačem, jer bez toga ostade gallerija mrtvo slovo. Valja takodjer sbirku malo po malo po mogućnosti popunjavati; valja slike oštećene čuvenim popravljačem izručiti tako: da se slike u istinu poprave a ne izkvare. Za ove i slične poslove i opet mislim, da bi najsposobniji i najsvjestniji bio gosp. Dr. Kršnjavi. Uvjete o svem tom ugovoriti, dašto da je Slavne akademije; moje je samo bilo, mnienje svoje i želje svoje izraziti.
Oviem se ja odričem stvari, koja je meni najmilija, – ali činim tu žrtvu drage volje narodu za ljubav. Ja sam hvala Bogu već preživio dobu, kojoj sam se po slabosti svoga zdravlja igda nadati mogao; sad se naginjem miru i počinku svomu, a ovaj način odricanja i požrtvovanja za živa sebe smatram kao najbolji i najpraktičniji testamenat. Bog dakle blagoslovi akademiju i sav narod naš! Množile se, da Bog da, i Akademiji cielomu narodu našemu, umne i duševne sile tako, da sve zaprieke svlada, koje jih od uzvišene one svrhe odvračaju, na koju su božjom providnošću pozvani i opredieljeni!
U ostalom s osobitim štovanjem ostajem Slavnoj Akademiji.
U Djakovu dne 1. srpnja 1882.
pokorni sluga J. J. Strossmayer biskup i pokrovitelj akad.(prijepis odgovora biskupa Strossmayera na lipanjsko pismo Akademije)
U odgovoru na lipanjsko pismo Akademije Strossmayer je iskazao spremnost da se slike, o njegovu trošku, počnu otpremati u Zagreb nakon posvećenja đakovačke prvostolnice, planiranoga za 8. rujna. Biskup također zagovara Izidora Kršnjavog kao idealnog „vieštaka“ koji bi umjetnine u Galeriji razmjestio prema slikarskim školama i postavio tako „da već i samim vanjskim pogledom sbirka bude publici na korist“; vidi ga uz to kao kustosa Galerije te hvali njegovu upućenost u problematiku restauriranja.
Ujesen je međutim Strossmayer više puta izrazio bojazan da bi slike mogle stradati u prijevozu po kišnom vremenu. Osim toga, 23. rujna iste godine srušio se osječki most preko Drave, što je dodatno osujetilo planove dopremanja umjetnina.
Na sjednici Akademije održanoj 15. siječnja 1883. Kršnjavi je, unatoč izvjesnim protivljenjima, imenovan „ravnateljem sbirka umjetnina na pet godina“, a u smislu odluke „da se što prije sastavi statut, kojim će se odrediti odnošaji medju ravnateljem i akademijom“ već su na sljedećoj sjednici, održanoj 27. veljače, odobrena „Pravila za akademičku galeriju“, gdje je naznačeno da „Galerijom upravlja akademija putem svoga odbora od četiri lica i putem imenovanoga po njoj ravnatelja“.
Pozivom na Vaša očitovanja od 10. listopada i 16. studenoga 1882. godine, te na ovdješnji dopis od 20. listopada pr. god. br. 214 obavješćujete se, veleučeni gospodine profesore! tiem, da Vas je jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u skupnoj sjednici od 15. siečnja t. g. imenovala ravnateljem svojih sbirka slika i umjetnina na pet godina uz godišnju nagradu od tri stotine (300) for., koja će Vam se izplaćivati u dva polu-godišnja obroka. Samo se kaže, da će Vam akademija, ako bi Vas kamo u interesu galerije izaslala, podmiriti napose putni trošak; isto tako da će ona podmiriti paušalne i druge oko galerije izdatke. Na dalje biti će podvornik ili druga osoba, koja bi se za galeriju prema potrebi odredila, na Vaš predlog primana i odpuštana. Zvanje ravnatelja neće po Vašoj želji smetati odmoru, koji Vam kano sveučilištnomu profesoru u vrieme praznika pripada; isto tako neće Vam smetati, ako od kr. zemaljske vlade dobijete u prosvjetne svrhe kraći ili dulji dopust. Jedino će se u oba ova slučaja s Vami sporazumno u napried ustanoviti, što je oko uprave galerije za Vaše odsutnosti potrebito i prikladno. U prostorijah galerije odrediti će se sporazumno s Vami jedna soba za Vašu poslovnicu.
U ostalom Vaš je odnošaj naprama akademiji, kano što su i dužnosti Vaše naznačene u privitih pravilih, koja Vam se znanja i ravnanja radi šalju.
Kada ćete nastupiti službu ravnatelja, a poimence kada biste mogli preuzeti od preuzvišenoga pokrovitelja poklonjene po njem sbirke slika i umjetnina, o tom izvolite se sporazumiti s predsjednikom akademije.
U Zagrebu dne 29. ožujka 1883.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
Dr. Fr. Rački predsjednik
Dr. B. Šulek tajnik.(prijepis obavijesti o imenovanju Kršnjavog ravnateljem zbirki slika i umjetnina JAZU, 29. 3. 1883.)
U lipnju 1883. godine iz Đakova je dopremljeno prvih četrdesetak, a sljedećeg mjeseca preostalih pedesetak sanduka s umjetninama, koje je Kršnjavi preuzeo prema popisu biskupova tajnika Cepelića. Popis ukupno uključuje 284 navoda, s time da je uz nekolicinu popisanih predmeta naznačeno „predano u obrtni muzej“. [više u poglavlju: Doprema umjetnina iz Đakova u ljeto 1883. godine]
[…] Sada se sanduci otvaraju, a koliko se dosada otvorilo, nijedna slika nije ni najmanje oštećena. Kada budu sve slike izvađene, a to će biti već za dva dana, onda će Kršnjavi i Bollé nacrtati skele, kojih će se izradba povjeriti stolarom. Poslali smo već teretne listove ravnateljstvu kr. ugarskih željeznica, da s drugimi društvi obračuna i da nam vozarinu povrati. Trošak za slike iz Vrpolja do Zagreba iznosi 654 for. 78 nč. Uređenje Galerije stajat će Akademiju lijepih novaca. Na sreću da mi je prošlih godina pošlo za rukom prištediti bez uštrba znanosti do 2.000 for., ali ta svota ne će biti dostatna. […] (Rački Strossmayeru, 21. srpnja 1883., iz: Korespondencija Rački Strossmayer, pismo br. 789)
Potkraj siječnja 1884. godine započelo je namještanje skela u dvoranama. Nacrte za drvene skele, sukladno uputama Kršnjavoga, izradio je Bollé.
Skele za namještenje slika u akademičkoj palači već su gotove te se od ponedjeljka i namieštaju. Počelo se je s velikom dvoranom, pa će se dalje redom nastaviti. Odmah će se započeti i bojadisanje; nada se, da će biti sve skele namještene do konca veljače; tada će se odmah na nje vješati slike. Skele su gradjene po najnovijih osnovah, koje su prihvaćene u najljepše uredjenih galerijah. Kada bude galerija uredjena, što se misli do proljeća, bit će svečano otvorena. […](iz: „Skele za namještenje slika“, Pozor, 26. 1. 1884.)
Vješanje slika započelo je u svibnju, a Kršnjavi je u pismu biskupu s početka mjeseca napisao da je prva namještena slika Krunjenje Bogorodice, tada s atribucijom Parisu Bordoneu. Po prilici u isto vrijeme u atriju i hodnicima počinju se postavljati skele koje će služiti pri oslikavanju zidova. Prema pisanju novina, skele su se visinom pružale sve do staklenog krova palače. Oslik je, prema Bolléovu projektu, izveo danski slikar-dekorater Johannes Clausen, njegov stalni suradnik. [više u poglavlju: Dekorativni oslik Akademijine palače u vrijeme njezina posvećenja]
Koji je ovih dana prolazio Zrinjskoga trgom, mogao je opaziti kola natovarena gredami, krećuća se put akademičke palače. A tko je pohitio u nju stubami, mogao je viditi, kako se dižu skele u dvorištu čak do staklena krova i u hodnicih. Skele će ove služiti slikarom za slikanje dvorišta i arkada. Kod gradnje palače mislilo se je na slikanje; ali trebalo je najprije izplatiti gradjevne troškove, te se s toga moralo slikanje odgoditi na bolja vremena. A tko zna, kada bi do toga došlo, da nije i ovdje u pomoć pritekla darežljiva ruka pokrovitelja akademije i našega mecene biskupa J. J. Strossmayera, koji da omogući dogotovljenje po njem potaknute sgrade, pokloni akademiji 2.000 for. u pomoć za slikanje. I tako će ovih dana započeti slikanje nutarnjosti po nacrtih arhitekta H. Bolléa, izvodit će ga pako slikar Klausen, koji je izvodio dekoracije takodjer u kapeli sjemeništnoj, u pravoslavnoj crkvi ovdješnjoj; koji sada radi u sakristiji naše prvostolne crkve, te će i ovu slikati. – U isto doba počeo je ravnatelj galerije, prof. dr. I. Kršnjavi redati sbirku slika, pošto su skele jurve dogotovljene. Koji su vidili ove skele, hvale ukusno djelo izvedeno po nacrtih Bolléovih. Već je izvješeno nekoliko slika u dvoranah, namienjenih mletačkoj i novoj školi. I tako će uzporedice napredovati slikanje i namieštanje sbirke, te će biti jedno i drugo negdje do srpnja gotovo. Tim se je otvorenje galerije, koje se je izprvine za mjesec svibanj imalo na umu, zadocnilo; ali će zato biti svečanije, jer će i sama sgrada slikanjem biti podpunoma gotova. Tomu se je ovoga proljeća pridružilo uredjenje perivoja oko akademijske palače, koje će ovoj povisiti ljepotu; a ima nade, da će se još tečajem ovoga ljeta namjestiti u perivoju liep spomenik sv. Jurja. Tako će akademijska palača svojom arhitekturom, sbirka slika svojom umjetničkom vriednosti i perivoj svojom naravnom dražesti oplemenjivati estetičko čuvstvo, širiti liep ukus, dizati naobrazbu gradjanstva našega glavnoga grada, a krozanj i cieloga naroda.(„Radnje u akademičkoj palači“, Pozor, 10. 5. 1884.)
Potkraj listopada novine su izvijestile da je dovršeno dekorativno oslikavanje zidova te da je palača posve spremna za svečano otvorenje. Na središnjem zidu stubišta drugoga kata postavljena je prigodna posvetna ploča izrađena od kararskog mramora.
Kako se nisu sačuvali slikovni prikazi izvornog uređenja Galerije, o izgledu njezina prvog postava moguće je suditi tek na temelju pisanih izvora. Kršnjavi, kojemu je pri tome pomagao njegov mladi štićenik Ćiro Truhelka, rasporedio je umjetnine u vremenskom slijedu i prema umjetničkim školama kroz 12 cjelina ustrojenih razdiobom nekih od ukupno 6 dvorana parapetnim pregracima.
[…] Slike smještene su na kosih skelah; s toga im je razsveta znatno bolja, a plohe za vješanje slika jesu i veće i prikladnije, nego li na zidovih. Način taj skroz je originalan, a svatko će se uvjeriti, koli je primjeren i elegantan. […] Dra. Kršnjavoga zapala je težka zadaća, da po mogućnosti razporeda slike prema raznim školam, koje prikazuju postepeni razvitak slikarske umjetnosti počam od bizantinike pa sve do modernih umjetnika. […](iz: „Strossmayerova galerija slika“, Vienac, 8. 11. 1884.)
Na godišnjicu Velikog potresa 1884. godine posvećena je palača Akademije te je svečano otvorena njezina Galerija slika, a tim je povodom Truhelka objavio prilog u dnevniku Pozor i niz feljtona u tjedniku Vienac. Tek je iduće godine publiciran katalog galerijskog postava. Predgovor knjižice kazuje nam kako je Kršnjavi povjerio „na temelju spisa, koje je preuzvišeni darovatelj s galerijom predao, Ćiri Truhelki izradbu ovoga opisa, te ju je on sam pregledao i odobrio.“ Iako još uvijek ravnatelj, Kršnjavi je tada već dulje bio u nemilosti Strossmayera, s kojim je, nakon dužeg razdoblja političkog razmimoilaženja, definitivno zahladio odnose ubrzo nakon dopreme umjetnina iz Đakova. O razmjerima animoziteta najbolje svjedoči korespondencija biskupa i Račkoga iz listopada 1884. godine, iz koje proizlazi da oni, nakon što je u rujnu Kršnjavi izabran u Sabor kao kandidat mađarona, po svaku cijenu nastoje izbjeći bilo kakvo njegovo oficijelno obraćanje tijekom planirane ceremonije otvorenja. Kršnjavi je dvadesetak godina kasnije jetko zabilježio da nije bio pozvan da nazoči svečanosti; štoviše, o njoj uopće nije bio službeno obaviješten. Ustvrdio je da je njegov susret sa Strossmayerom tom prilikom bio „rastanak za sav život“.
Osim u simboličkom smislu, novosagrađena je palača značajna i kao arhitektonski uzor i kao urbanistički marker. Njezino podizanje na lokaciji južno od zrinjevačkog perivoja potaknulo je formiranje novoga, Akademičkog trga, koji će konačni oblik zadobiti gradnjom palači nasuprotno poziciranog Kemijskoga laboratorija 1883./84. godine. Početkom svibnja 1884. godine novine su izvijestile kako je tog proljeća započelo uređenje perivoja oko palače te da „ima nade“ da će se još tijekom ljeta u njemu postaviti Fernkornov kip sv. Jurja, koji je Akademiji poklonio nadbiskup Mihalović, a ona potom gradu uz uvjet da ga se instalira u sredinu novog trga. Već krajem mjeseca bile su uređene sve šetnice i zelene površine između njih, zasađene domaćim i egzotičnim biljem. Zanimljivo je primjerice da su zaslugom gradskoga zastupnika Kalabara za novi perivoj iz Belgije naručeni rododendroni i azaleje. Spomenik je uistinu postavljen tijekom ljeta, no uslijedila je njegova opsežna obnova koja će potrajati do listopada. Oko njega je oblikovan rondo s geometrijskim nasadom. Neposredno uoči svečanosti u studenome, novine su zabilježile da je uokolo rondele podignuta ukusna željezna ograda, obojena tamnozeleno i „broncirana“, nužna kako bi se raslinje zaštitilo od „zle ruke“ i pasa.
