Današnji izgled zidnih površina u unutrašnjosti Akademijine palače rezultat je više adaptacijskih zahvata tijekom prošlog i početkom ovog stoljeća. Opetovana preslikavanja i ličenja, a ponajviše velike preinake prilikom modernizacije 1948. godine, pridonijeli su slaboj očuvanosti izvornoga zidnog oslika. U okviru priprema za sanaciju posljedica potresa iz proljeća 2020. godine, niz je stručnjaka angažiran u istraživanju slijeda preslikā i(li) naličā, pa tako i „rekonstrukciji“ slikanog sloja iz vremena konačnog uređenja palače uoči njezina posvećenja 1884. godine.
Nakon potresa iz studenoga 1880. godine uslijedio je opsežan zahvat obnove palače, no okončanjem radova još se nisu stekli preduvjeti za njezino svečano otvorenje. Predstojalo je naime urediti Galeriju i prikladno dekorirati zidne površine u atriju, arkadama i stubištu. Oslik zidova, stropova i svodova izrađen je po projektu arhitekta Bolléa, a izveo ga je njegov dugogodišnji suradnik, dekorativni slikar Johannes Clausen (1855. – 1927.).
Clausen je bio rodom iz Gardinga u Schleswigu, a – sudeći prema pismu s kraja 1883. godine u kojemu Rački, dotičući se pitanja zidne dekoracije Palače, Strossmayeru prvi put spominje toga slikara – u Zagreb je pristigao iz Beča.
Iz sačuvanih zagrebačkih obrtnih knjiga znademo da je dozvolu za rad kao ovdašnji dekoratersko-bojadisarski obrtnik stekao 1881. godine. Iduće je godine, u sklopu Bolléove obnove potresom oštećena Hrvatskoga glazbenog zavoda, angažiran za izradu oslika tamošnje svečane dvorane.
Njih su dvojica plodno surađivali idućih desetak godina, tijekom kojih će na gotovo svim Bolléovim što novogradnjama što projektima obnove dekorativni oslik biti povjeravan Clausenu. Od zagrebačkih primjera izdvajamo kapelu Nadbiskupskog sjemeništa, unutrašnjost katedrale, svodove i zidove svetišta franjevačke crkve, pravoslavnu Preobražensku crkvu, zidove, strop broda i svod svetišta grkokatoličke crkve te palaču Odjela za bogoštovje i nastavu Zemaljske vlade, gdje je Clausen izveo dekorativne sekvence zidnog oslika u Pompejanskoj sobi, a ličilačke radove u Zlatnoj dvorani. Izvan Zagreba je Clausen pod Bolléovom palicom oslikao, primjerice, unutrašnjost i pročelje Hrvatskog paviljona na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti 1885. godine te župne crkve u Jastrebarskom, Bjelovaru i Križevcima. Godine 1893., međutim, Clausen je oslijepio nakon što mu je pri poslu u oči pao prah boje. Nedugo nakon toga Clausen se preselio u Graz, a njegovu je radionicu, tada na adresi Radićeva 3, preuzeo slikar Josip Muravić. Iz reklamnog pak oglasa objavljenog 1891. godine znamo da je Clausenova radionica ranije djelovala u Ilici, na kućnome broju 35. U više se takvih oglasa majstor preporučivao za „izvadjanje crkvenih slikah i s ovim skopčano bojadisarstvo, slikarije sobah, ličilačkih i pokostarskih radnja“ te za izradu „plastičkih papirnatih štukaturo-ukrasujućih predmetah za stropove i stiene, vratnih postovah, letvica za stropne razdiele, ružica, ugla itd.“
Iako je biskup izrazio želju da se oslikavanje unutrašnjosti Palače povjeri Eduardu Petzu, koji je sudjelovao u izradi dekorativnog oslika đakovačke katedrale, izbor je pao na Clausena. Početkom veljače 1884. godine Rački izvješćuje Strossmayera kako će Bollé ubrzo započeti s izradom nacrta za dekoracije i ugovoriti posao s Clausenom. Nešto ranije biskup je predsjedniku Akademije sugerirao da u suglasju s Kršnjavim uznastoji da „ornamentika bude jednostavna, ali lijepa, a po tom nešto jeftinija“. Radovi na izradi oslika započeli su tek u svibnju, a potrajali su pet mjeseci.
Nevelik broj sačuvanih slikovnih prikaza interijera Palače iz prvih desetljeća njezina postojanja, od kojih većina k tomu kadrom nastoji zahvatiti cjelinu i usredotočena je na atrij, pružaju tek grubu predodžbu o tadašnjem izgledu zidova.
Kako do danas nisu pronađene snimke unutrašnjosti Galerije koje bi svjedočile o njezinu izgledu prije 1930-ih – do kada je već bilo provedeno barem jedno preuređenje koje je uključivalo i zahvate na zidnim površinama – zasad se ne može pouzdano suditi o karakteru zidnog oslika izložbenih dvorana u vrijeme svečanog otvorenja. Iz jednog Kršnjavijeva pisma upućenog Račkome u svibnju 1881. godine znademo da „slikarijom“ koja ih je prekrivala prije potresa prvi nije bio zadovoljan: „Kako su zidovi sada slikani ubili bi nam slike, reflexi bi u tih prostorijah bili tako nesnosni da bi slike vrlo izgubile.“ Kako zbog te činjenice, tako zbog oštećenja uslijed potresa, smatra da bi u okviru obnove zgrade valjalo nanovo oslikati Galeriju, pri čemu „kolorit zidovah“ mora biti „tmast“.
Sudeći prema fotografijama drugih interijera Palače iz 1930-ih i 1940-ih godina, čini se da su se u ostatku zgrade pojedini dijelovi oslika iz vremena njezina posvećenja, barem u zoni svodova, održali i nakon što je sa zidova Galerije uklonjen „poslijepotresni“ slikani sloj, sve do spomenutoga velikog preuređenja zgrade sredinom prošloga stoljeća.
