Strossmayerova je besjeda, na temelju stenografskih bilježaka, u nastavcima objavljena u tadašnjem tisku. Cjelovito je predstavljena još iste godine u zasebnoj publikaciji i u Radu JAZU. Unutar biskupove ostavštine fragmentarno je sačuvan rukopisni primjerak pripremne inačice govora.
Svoje je podugačko izlaganje Strossmayer započeo hvaleći zasluge Akademije na području znanosti naglašavajući pritom nepovoljne političke i skučene financijske prilike u kojima su ta dostignuća ostvarivana. Smatra ih stoga opravdanim razlogom „da domovini našoj na Balkanskom poluotoku osobito opredjeljenje pripišemo, to jest da postane to, što Toskana u lijepoj Italiji, da postane osobite vrsti Athenaeum, što će reći ognjište i njegovalište svih viših umnih i moralnih težnji i svrha“. Zahvalio je caru i kralju Franji Josipu, koji je, nakon što je veliki potres 1880. godine oštetio Palaču, darežljivom rukom pridonio njezinu brzom popravku. Ističući kao neupitnu vjernost hrvatskog naroda vladarskoj obitelji, nad nju je zazvao Božji blagoslov. Hvali isti taj narod zbog velikih odricanja kojima se dobrovoljno podvrgava u korist stvaranja „znanstvenih i kulturnih zavoda“ te Vladu, koja je – uz uvjet smještanja drugih ustanova pod Akademijin krov – sudjelovala u troškovima gradnje njezine palače. Zahvalu su zaslužile i gradska izvršna i zakonodavna vlast, koje su ustupile „najljepša mjesta“ kulturno-prosvjetnim institucijama te koje su, zajedno sa svim „razredima gradjanstva“, u dva dana svečanosti vezanih uz Akademiju pokazale neizmjernu ljubav i štovanje đakovačkom dobrotvoru kao utjelovljenju najplemenitijih prosvjetiteljskih težnji. Iskazao je k tomu zahvalnost „bratu i staromu prijatelju“ Račkom, svjestan velike žrtve koju je ovaj podnio kako bi se zgrada Akademije „podigla, popravila, dovršila i uresila“.
Strossmayer ističe kako svečanom sjednicom Akademija slavi dvostruku stečevinu: reprezentativno sjedište koje služi na slavu i diku njoj samoj, potom – kao baštiniku slavnog Dubrovnika koji je u davnim vremenima bio lučonoša prosvjete i slobode – gradu Zagrebu te cijelom narodu, a kao „drugu dobit“ zbirku „slika i umjetnina“, koju, nakon što je u njoj uživao proteklih tridesetak godina, dragovoljno ustupa potonjem. Opsegom i značenjem, pojasnio je, ona iziskuje zasebnu namjensku zgradu i skrb, a u Zagrebu je k tomu javnosti dostupnija i korisnija no u Đakovu. Vođen istom željom „da narodu i učećoj se mladeži koriste“, biskup je zarana shvatio kako mu valja prikupljati slikarska ostvarenja koja reprezentiraju različite umjetničke škole. Zamolio je stoga okupljene da mu omoguće kraće izlaganje o u zbirci zastupljenim slikarskim školama i nekim važnijim primjerima svake od njih, a potom i o motivima koji su ga vodili pri nastojanju oko stvaranja Akademije, Sveučilišta i same zbirke.
Iz podosta opsežnog Strossmayerova opisivanja zbirke dadu se iščitati njegovi umjetnički afiniteti i vrijednosni sud. Osvrnuo se potom na kritike kako je umjesto prikupljanja umjetnina novac mogao potrošiti na svakodnevne materijalne potrebe puka koji živi u oskudici, čemu biskup ne proturječi, no naglašava kako o istima valja voditi računa ne zanemarujući pritom potrebe duhovne i intelektualne prirode. Kulturni je napredak, prema Strossmayerovu shvaćanju, jamstvo intelektualne, a tako i svake druge samosvojnosti.
»Ovo, što se o čovjeku veli, da bez vjere i bez ideala živjeti ne može, valja isto tako o narodu i o državama. Narod, komu je ugasnula svjetlost, koja ga k svomu Betlehemu vodi; narod, koji je sav u kal i smet zagreznuo, pak se nije u stanju uzvisiti do one svrhe, koju mu je Bog na ovom svijetu opredijelio, narod, koji se ne zna za idealne svoje ciljeve raspaliti i na sve moguće žrtve ohrabriti; narod, koji uvijek samo strahuje i preda; narod, koji u ozbiljnim okolnostima samo i jedino na svoju slabost i nemoć misli; narod, koji uvijek i uvijek misli, da samo pod tudjim okriljem i tudjom moći i pomoći živjeti može: takvi narod truli, iznemaže i propada; takvi narod očevidno ne ima zaloga života i budućnosti. Suprotivnim pak načinom narod, koji zna, šta hoće, koji si nikad i uz nikakvu cijenu na svijetu ne da iz duše i svijesti izbiti onu idealnu svrhu, koja od samoga Boga dolazi; narod, koji zna u odlučni čas sve svoje sile u jedno skapiti i na postignuće viših svojih ciljeva uputiti, koji zna u takvi čas s općim oduševljenjem učiniti onu poslovicu: »il slobodno živjeti il slavno umrieti«; takvi narod, sve ako mu je kroz vijekove boriti se, patiti i svake žrtve podnašati, prije ili poslije se spase i slobode se svoje dovine.«Ulomak iz Strossmayerova govora na dan otvaranja Galerije / tekst čita: Matej Đurđević; studijsko snimanje i obrada zvučnog zapisa: Davor Devčić
Poslušajte zvučni zapis
Naposljetku, kao argument u korist opravdanosti postojanja zbirke, navodi i činjenicu da ona posve sigurno u vrijeme otvaranja vrijedi više no u doba kada je prikupljana. Na sličan je način kritikama kako je u svojim dobročinstvima zanemario pučku prosvjetu i „srednja učilišta“ za račun visoke kulture sučelio uvjerljive dokaze koji mu govore u prilog. U istom je duhu zaželio da se Sveučilište „popuni i iscijeli“ dok se „sve znanosti u organičkom svom savezu na njem predavale ne budu“ te da Akademija i Sveučilište sačuvaju autonomiju.
“Još jedno iz svega srca i iz sve duše želim, a to je, da i akademija znanosti i umjetnosti, a i naše sveučilište svoju autonomiju nedotaknutu vazda uzdrže. Poslije vjere i svijesti ništa na svijetu nije, što bi više slobode i samosvojnosti trebalo, koliko znanje i umjenje. Znanje i umjenje traci su svijetla vječitoga, pak kao što se traci sunčani, da ovaj svijet prosvijetle, da zemlju razgriju i na plod probude, prostranim zrakom služe, isto tako i svjetlost znanja i umjenja, da duh čovječanstva prosvijetli i srce na uzvišena poduzeća razgrije, slobode treba, to jest drugim riječima: znanost, umjetnost i vjera mogu samo pod zaštitom slobode i autonomije valjano i blagotvorno uspijevati.”Ulomak iz Strossmayerova govora na dan otvaranja Galerije / tekst čita: Matej Đurđević; studijsko snimanje i obrada zvučnog zapisa: Davor Devčić
Poslušajte zvučni zapis
Okončavajući besjedu, osvrnuo se i na primjedbe kako je većina darovanih umjetnina vjerskog sadržaja: pravdajući se s jedne strane duhom vremena u kojima su one nastale, pri čemu apostrofira – doduše podosta široko definiranu – srednjovjekovnu umjetnost kao odraz snažnoga „religioznog čuvstva“, a s druge činjenicom da je prije svega svećenik.
“Evo razloga, zašto u našoj zbirci religiozne slike mah preuzimlju. Htio sam ja, da i one čuvstvo religiozno u narodu našem goje i da mlade naše umjetnike opominju, da je Bog i vjera vječito vrelo idealnosti i uzoritosti, pak da se je čovjeku tomu idealu svih ideala često puta približavati i na tom svetom ognjištu srce razgrijavati, da ne samo na religioznom, nego i na civilnom polju umjetnosti proizvadja spomenike, koje samo Bog svojom slavom i svojom neumrlosti označiti može. Htio sam i to narodu našemu i mladeži našoj pred oči staviti, da je i ova naša zbirka, ko i sve ostale slične zbirke po Europi, ko i sva sredovječna a i današnja umjetnost prava apologija katoličke crkve. Ona s jedne strane divnim naukum svojim čovjeka do samoga bića i srca božjega vodi, ona je s druge strane svojim simbolizmom živa poezija, koja je kadra svaki um i svako srce usplamtiti i na stvaranje lijepih djela u umjetnosti oduševiti. Tomu je sva povijest umjetnosti sviju vijekova živ svjedok.”Ulomak iz Strossmayerova govora na dan otvaranja Galerije / tekst čita: Matej Đurđević; studijsko snimanje i obrada zvučnog zapisa: Davor Devčić
Poslušajte zvučni zapis
Ustraje stoga na neraskidivosti spona između vjere i znanosti, koje se međusobno podupiru i nadopunjuju, naglašavajući kako ga je ista misao vodila „pri stvaranju visokih naših zavoda“ te zahvaljujući Akademiji i universi što su pošle istim putem. Uz usrdne molbe da tako i ostane, proglašavajući Galeriju otvorenom, poklanja za njezinu zbirku dvije medalje nastale u spomen na slavensko hodočašće u Rim 1881. godine, dar pape štovatelja Slavena i promicatelja znanosti, kao zalog vjekovne sloge znanosti i vjere.
“Znanost je najljepši ures svakoga naroda, ona mu je obilni izvor svake snage i svake obrane. Znanost je paru prisilila, da nas brzinom vjetra od jednoga na drugo mjesto prenaša; po znanosti se bičem i brzinom munje s jednoga kraja svijeta s drugim dogovaramo. Znanost brda probija i u glatke putove pretvara. Znanost je u ovo naše doba Sredozemno sa Indijskim morem spojila, a uskoro će Tihi sa Atlantičkim oceanom spojiti. U zao čas narodu, koji ne zna znanost i umjetnost cijeniti, koji ne zna u štovanju i ljubavi pravim učenjacima i umjetnicima prvo i odlično mjesto ustupiti. Taki narod propada, gine i izumire.”Ulomak iz Strossmayerova govora na dan otvaranja Galerije / tekst čita: Matej Đurđević; studijsko snimanje i obrada zvučnog zapisa: Davor Devčić
Poslušajte zvučni zapis