Strossmayer se u Zagrebu zadržao do 14. studenoga, a, osim što je u palači Vranyczany kroz to vrijeme primio niz grupa i pojedinaca, obišao je brojne institucije i udruženja, gradsko zastupstvo i nekolicinu uglednika. Posjetio je, primjerice, Obrtnu školu i Sveučilište, gdje su ga dočekali rektor Pilar i profesori sa „svakolikom sveučilištnom mladeži“. Rektor je u nadahnutom govoru hvalio nemjerljive biskupove zasluge na kulturnom polju, napose napore uložene u utemeljenje Sveučilišta. Aulom su odjekivale ovacije okupljenih, nakon čega je gost ganuto uzvratio pohvalom okupljenih studenata koji se, časteći ga, klanjaju ideji znanosti i umjetnosti te kulturnog napretka, što je jamstvo „da je Hrvatska mladež dorasla onoj težkoj zadaći, koja ju u životu budućnosti Hrvatskoga naroda čeka“. Naposljetku je poručio: „Čednost, umjerenost, opreznost − to sve vriedi, al najveći je ures mužu: značaj i čista savjest. Pak neprekretljivo vjerujuć u Boga ne će se nikada iznevjeriti svomu narodu.“
[…] Tako je bio biskup burno pozdravljen na svome pohodu sveučilišta, obrtne škole, sgrade Kola i Sokola, pučke kuhinje, groblja, a osobito na pohodu gradske viećnice i sjemeništa nadbiskupskoga.
Studenoga 13. došao je biskup u dvoranu gradske viećnice, gdje ga je dočekalo zastupstvo grada, cieli odbor za svečanost i svi redatelji koji su tom prilikom sudjelovali. Kod stuba dočeka ga podnačelnik Crnadak, viećnik Hudovski i zastupnik Pogledić, koji odpratiše biskupa u dvoranu, gdje bi uzhićeno pozdravljen od svečano odjevenoga obćinstva u prizemlju i galeriji. Kad je zastupstvo sjelo oko stola progovori mu biskup sa pročelja slovo zahvalnosti na sjajnom dočeku: ´Moja gospodo ! Vi ste mojoj slaboj osobi složno i sdruženo se poklonili, da ne imam rieči za dovoljnu zahvalu. Hrvatski narod je i u slabih okolnostih dokumentirao svoju ozbiljnu težnju za prosvjetom, kojom će Zagreb postati na Balkanu, što je nekada bio slavni grad Dubrovnik. Ja se srdačno zahvaljujem svemu starešinstvu i cielomu odboru za toliku vašu ljubav´. Na rieči biskupove zahvali se podnačelnik u ime cieloga grada na časti, koju je biskup gradu tim pohodom izkazao.
Na ulazu u sjemenište dočeka biskupa rektor M. Smetiško sa cielim poglavarstvom i profesorima teologičkoga fakulteta, da ga odprate kroz urešene hodnike do velike nakićene dvorane. Tu pozdravi visokoga gosta ravnatelj zavoda: ´Neka Preuzvišenost Vaša bude osvjedočena, da i poglavari zavoda ovoga i klerici ciene vrlo Vaša znamenita i velika djela i da ih radostno priznavaju. Oni će ih zadržati u zahvalnoj uspomeni kroz cieli svoj život, upravo tako, kao i glavni grad domovine naše Hrvatske. Preuzvišeni gospodine ! pamet ljudska uživajući dobročinstva, žalibože rado zaboravlja na dobročinitelja, pa s toga recimo, da je moguće, da naš narod zaboravi na Vaša dobročinstva; (ali) one divne umjetnine, koje ste Vi tomu narodu prikazali; ona sgrada, koja je samo iz ljubavi za taj narod postala, one cigle biti će vjerni svjedoci nježne ljubavi i plemenštine Vaše. Nu kad se i ona sgrada pretvori u prah i pepeo, ostati će vječna spomen na onu pravdu, koja je Vas tješila u Vašoj težkoj službi i koja je Vaš odvažni duh bodrila i kriepila. Ta vječna pravda će jednom pred cielim svietom priznati Vaša djela, a mi klanjajuć se toj vječnoj razpetoj pravdi, molimo s pouzdanjem, da dragocieni Vaš život još mnogo godina uzdrži i blagoslovi´ […]
(iz: Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovački i sriemski god. 1850. – 1900., 1900.-1904.)
Strossmayer je svečano i ispraćen iz Zagreba. Oko 18 su sati „svečane čete“ društava pod stjegovima, praćene glazbom i tisućama građana, prošle pokraj Vranyczanyjeve palače stupajući prema kolodvoru. Mnoštvo je posve ispunilo trg pred kolodvorskom zgradom.
[…] Stotine svietiljka i šarenih lampiona razsvjetliše cieli onaj prostor i kad je ekvipaža došla sa biskupom u pratnji g. Vojnovića zasvira glasba, koju je „Živio!“ iz tisuća grla nadvikao i u taj čas pretvori bengalička bielo-crveno-plava vatra cieli prizor u magičnu sliku, koja je još divnija postala, kad je zapaljeno veliko pirotekničko sunce zasjalo i vrteći se vatromet sipao prekrasne zviezde i rakete uz neprestano pucanje. […](iz: „Odlazak Njeg. Preuzvišenosti biskupa J. J. Strossmayera“, Pozor, 15. 11. 1884.)
Uslijedila je biskupova zahvala, praćena dugotrajnim usklikom okupljenih, a potom su četiri društva zajednički izvela budnicu Živila Hrvatska! i davoriju Zrinjsko-Frankopanka. U čekaonici su prvog razreda Strossmayera, kojeg je pratio njegov zagrebački domaćin sa šurjakinjom Ivkom, čekali predstavnici grada i vanjskih izaslanstava, akademici predvođeni Račkim, sveučilišni profesori, brojni uglednici te njegovi osobni prijatelji i znanci. Podnačelnik Crnadak uime građanstva održao je prigodno slovo izražavajući visokom gostu žaljenje zbog rastanka te zahvalnost metropole i čitavog naroda za sva njegova dobročinstva. Uz neizostavne ovacije nazočnih, barunica je biskupu uručila cvijeće, a zatim je putnik prošao kroz špalir dama okupljenih na peronu i ušao u vagon. Pozdravi, klicanja i prigodne pjesme potrajali su četvrt sata. U vlak je stupilo dvanaest „redatelja svečanosti“, koji su Strossmayera pratili do Sesveta, te Crnadak i Pogledić, koji su s njim putovali do Žaknja.
[…] Kad se vlak krenuo, nasta frenetično klicanje „živio“, mahanje rubaca gospoja i šešira gospode, vatrogasna glasba, koja sa družtvi pod njihovimi barjaci s lampioni bijaše poredana uz kolodvorsku prugu, zasvira koračnicu, i taj entuzijazam pratijaše vlak dok nije izčeznuo. […](iz: „Odlazak Njeg. Preuzvišenosti biskupa J. J. Strossmayera“, Pozor, 15. 11. 1884.)
Povorka se potom zaputila pred palaču baruna Vranyczanyja, koji im se s balkona obratio kraćim govorom. Pjevačka su mu društva otpjevala tri skladbe, a potom mu je uime građana zahvalio Ivan Plochberger. Biskupov je pak vlak s prigodnim programom i jednakim oduševljenjem dočekan i na postajama u Sesvetama, Dugom Selu, Vrbovcu, Koprivnici i Osijeku. Na dan odlaska iz Zagreba ganuti je biskup uputio pismo zahvalnosti gradskim izvršnim i zakonodavnim vlastima, organizacijskom odboru i svim žiteljima.
Pri odlazku svom Preuzvišeni gospodin biskup J. J. Strossmayer upravio je na gradskog načelnika sliedeće oprostno pismo:
Presvietli gospodine gradski načelniče!
Pri povratku u zavičaj svoj nemogu na ino nego da se iz sve duše i iz svega srdca zahvalim na ljubavi i štovanju, koje je u osobi mojoj najvišim težnjama znanosti, umjetnosti i prosvjete slavni prvostolni grad, častno njegovo starešinstvo, zastupstvo, i svi razredi gradjanstva i pučanstva ukazivalo. Hvala napose onomu odboru, koji je liepu svečanost, koju sretno obavismo, mudro osnovao i rukovodio. Sjajan je to pred cielim svietom dokaz, da prvostolni grad naš svoju zadaću dobro shvaća i da je jurve počeo izvadjati slavno, neumrlo zvanje Dubrovnika našega, koji je znao i umio u vis dignuti zastavu prosvjete i slobode i tada, kada je gusta tama neznanstva i robstva sav ostali slavjanski jug pokrivala. Dani, koje sam u ovo vrieme obćega veselja u Zagreb probavio, ostati će mi na vijeke u najugodnijoj uspomeni. Oni su u srcu mome jurve probudili živu želju, da se svake godine, dok mi to život i zdravlje dopusti, barem jedanput, prigodom svečane sjednice akademije znanosti i umjetnosti, u prvostolni naš grad navratim i pod okriljem njegove ljubavi i dobrote nauživam plodova, koje naša trsenja za znanjem i umjenjem radjaju. Još jedanput dakle najsrdačnija hvala slavnomu gradu Zagrebu, častnomu njegovomu starešinstvu i zastupstvu, svim korporacijam i razredom gradjanstva i pučanstva. Sveza ljubavi, štovanja i zahvalnosti, koja me sa prestolnim našim gradom veže, ostati će vječita, a oprašćajući se od grada, kličem iz dna duše: Do sretnoga vidjenja.
Sa osobitom ljubavi i štovanjem ostajem Vašoj Presvjetlosti i cielomu gradu, najodaniji J. J. Strossmayer, vladika bosanski i srijemski. U Zagrebu dne 14. studenoga 1884.
(„Strossmayer gradu Zagrebu“, Pozor, 15. 11. 1884.)
U zapisnicima Gradske skupštine sačuvani su podaci o troškovima svih događanja koje je tijekom svečanosti organizirao grad Zagreb: ukupna je svota premašila 1.600 forinti.
Javnu je zahvalu svima koji su, bilo djelom bilo potporom, pridonijeli svečanosti otvorenja Galerije uputila i Akademija.
Tih je dana Galerija prvi put otvorena za redovne posjetitelje, a tadašnje novine izvješćuju: „cielo vrieme je sigurno dvie tisuće ljudi razgledalo po onih upravo u tu svrhu gradjenih prostorijah i na brzu ruku prošlo oko ciele sbirke…“ Ističu kako su, u nedostatku kataloga, već tijekom prvog posjeta pojedinci ponijeli broj dnevnika Pozor „u kom je mali opis nekojih znamenitih slika“, a u istu svrhu preporučuju i nekoliko Truhelkinih tekstova objavljenih u tjedniku Vienac.
