Biskupov domaćin u Zagrebu u studenome 1884., Ljudevit Vranyczany, baš kao i njegova mlađa braća Dragan i Vladimir, bio je istaknuti filantrop i mecena. Stasavši u nacionalno osviještenoj i društveno angažiranoj plemićkoj obitelji, obdaren k tomu kozmopolitskim duhom i interesom za umjetnost, aktivno je podupirao domaće kulturne i prosvjetne institucije i umjetnike. „Patriotični barun“, kako ga nazivaju u ondašnjim novinskim osvrtima na svečanost otvorenja, početkom listopada ponudio je Strossmayeru da ga za trajanja svečanosti zajedno s tajnikom Cepelićem ugosti u svome domu, smještenom tik do Akademijine zgrade, na jugoistočnom dijelu Zrinskoga trga. Raskošna uglovnica, dovršena tek godinu dana ranije, izgrađena je po projektu prestižnoga bečkog arhitekta Otta von Hofera iz atelijera carskog arhitekta Carla von Hasenauera.
U svu sreću i na diku Zagrebu gradu sagradi presv. g. barun Ljudevit Vranicani-Dobrinović na Zrinskovcu u susjedstvu akademije veleliepu palaču sa krasnim perivojićem u dvorištu i sa triemom (loggiatom), proturenim na Zrinskovac, stojećim na mramornim stupovima. Sav svoj velegospodski stan u toj palači, sve svoje dvoranstvo i drugu udobnost ponudi patriotični barun biskupu na porabu za vrieme njegova boravka u Zagrebu. S triema Vranicanove palače vidiš akademijsku palaču, sav Zrinskovački perivoj i ine palače oko njega, vidiš čela četiriju dvokatnica na lievoj strani Valerijske ulice a opažaš na sjevero-iztočnom zadku toranj i krov sv. kralja te Zagrebačku goru; ne bi se dakle u Zagrebu našao stan ni ljepši ni dostojniji stvoritelja akademije i darovatelja galerije, došavšega, da starješuje otvoraju svoje galerije.(iz: „Svečanosti otvoraja galerije slika u Zagrebu na 8. i 9. studenoga 1884.“, Zvonimir, 1886.)
Stan baruna Ljudevita, koji je zauzimao veći dio prvog kata – dok su se prizemlje, prvi kat istočnoga krila i drugi kat iznajmljivali – unutrašnjim je uređenjem odražavao sraz aristokratskog i građanskog ukusa. Inspiracija interijerima bečkoga visokog plemstva pritom je bila najočitija u reprezentativnim dijelovima palače – predvorju, svečanoj dvorani i plavom salonu.
Tijekom biskupova boravka u njegovu je čast barun upriličio niz primanja, raskošnih gozbi i zakusaka, o kojima su opširno izvještavale novine. Napisi pedantno pobrojavaju uzvanike i vjerno prenose zdravice.
Vriedi spomenuti zdravicu domaćinovu, pronesenu tom sgodom, da mu je kuća pretiesna za preveliki broj biskupovih prijatelja, te kako bi morala bar tolika biti, kolika je sva Hrvatska, da bude prema slavi biskupovoj i prema množini biskupovih štovalaca, on ipak da je presretan, što mu se je tiesan dom dostao te slave dočeka biskupova i glavnih njegovih prijatelja, pa u to ime da pije biskupu dobro došlicu. Ivan Mažuranić odzdravi domaćini, da sjajan doček biskupov u toj palači dolikuje i sjaju palače i velikaškoj prostranosti srdca obitelji baruna Vranicana, koja vazda služaše narodnoj ideji, kao što i ovaj put velikaška ta palača služi narodnoj svetkovini. U to ime da Bog poživi domaćina te i u napredak prednjačio toli dostojno vlasteli i bogatašem!(iz: „Svečanosti otvoraja galerije slika u Zagrebu na 8. i 9. studenoga 1884.“, Zvonimir, 1886.)
Organizacijom oficijelnoga objeda za najviše uzvanike svečane sjednice 9. studenoga oslobodio je grad nemaloga troška, a cjelokupnim angažmanom tijekom višednevnih manifestacija pridonio je nastojanjima gradskoga odbora da, od početne skromne ceremonije pod patronatom Akademije, otvorenje preraste u prvorazredan društveni događaj. Za to mu je gradsko zastupstvo naposljetku odalo priznanje dodjelom naslova počasnog građanina.
Biskup je zahvalnost Vranyczanyju iskazao poklonivši mu svoje mramorno poprsje, rad kipara Doneganija. Bista je bila izložena u velikoj dvorani barunove palače. Počevši od 1891. godine navode je katalozi Strossmayerove galerije, smještenu u tzv. predsoblju, odnosno u arkadama drugog kata Akademijine palače. Kasnijim je pak izlučivanjem iz fundusa Strossmayerove galerije poprsje dospjelo u Modernu galeriju.
Zagreb, 25. studena 1884.
Preuzvišeni Gospodine !
Iz Vašeg premilog i preljubaznog pisma radostju sam uvidio, da se jest Vaša Preuzvišenost u dobrom zdravlju kući povratila. Mi se ovde nismo sasvim bojazni odreći mogli, neće li Vam ova zima na putu naškoditi i na hvalu Bogu, da tomu tako bilo nije.
Meni će ovi dani gde sam sreću imao Vašu Preuzvišenost kod mene podvoriti navek nezaboravni ostati, i bit ću presretan, ako Vaša Preuzvišenost čim čestje u Zagreb dojde i kod mene odsedne, biti čete svagda sa otvorenimi rukami dočekani, pa ako ja slučajno i odem Zagrebu nebi bio – moja kuča stoji navek na razpolaganju.
Vaše Preuzvišenosti, i molim da ju navek kao Vašu smatrate.Vaše prekrasno mramorno poprsje kojeg ste mi kod odlazka dobrohotno darovali, pravi me upravo sretnog, i postao mi jest najmiliji i najdražiji predmet u celoj mojoj kuči.
Primite zato preuzvišeni Gospodine srdačnu zahvalu od Vašeg najiskrenijega štovatelja Ljudevit Vranyczany.(prijepis pisma baruna Ljudevita Vranyczanyja biskupu Strossmayeru, 25. studenoga 1884.)
Danas je dio fundusa Strossmayerove galerije još jedna umjetnina izvorno u posjedu Ljudevita Vranyczanyja: ulje na platnu Krist i preljubnica iz barunove zbirke starih majstora koje je Galeriji darovao četrdesetak godina nakon njezina otvorenja.