{"id":986,"date":"2021-01-13T13:57:12","date_gmt":"2021-01-13T13:57:12","guid":{"rendered":"https:\/\/sgallery.hazu.hr\/izlozba\/vanka\/?page_id=986"},"modified":"2024-05-02T15:32:25","modified_gmt":"2024-05-02T15:32:25","slug":"povijest-zbirke","status":"publish","type":"page","link":"https:\/\/sgallery.hazu.hr\/izlozba\/vanka\/povijest-zbirke\/","title":{"rendered":"Povijest zbirke"},"content":{"rendered":"
\n
\n\t

Povijest zbirke<\/h1>\n

\"\"<\/p>\n

\n

Ve\u0107 nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti Vankina je udovica iskazala nakanu da dio pokojnikove umjetni\u010dke ostav\u0161tine pokloni nekoj instituciji u njegovoj domovini, a da se obiteljske nekretnine u Kor\u010duli stave u slu\u017ebu umjetnosti. \u010cini se da su i u sazrijevanju i kona\u010dnoj realizaciji te zamisli nemalu ulogu odigrali onda\u0161nji jugoslavenski generalni konzul u New Yorku, Miroslav Krea\u010di\u0107, i njegova supruga, Vanda r. Tompa, koji su jo\u0161 za umjetnikova \u017eivota, na poticaj slikara Kamila Tompe, ina\u010de strica gospo\u0111e Krea\u010di\u0107, uspostavili srda\u010dne prijateljske odnose s Vankinima, koje su redovito posje\u0107ivali na njihovoj farmi White Bridge<\/em> u Pennsylvaniji. U lipnju 1963. godine Krea\u010di\u0107 je pisao Savjetu za nauku i kulturu NRH \u2013 Zagreb, upravi Akademije i Matici hrvatskoj: \u201eNedavno sam na poziv Vankine supruge pregledao preostale slike u njegovom ateljeu. Margaret Vanka je spremna da pokloni nekoliko slika za atelje u Kor\u010duli ili za Galeriju u Zagrebu ili za neku drugu instituciju koju bi mi predlo\u017eili. Ona je u prvom redu mislila da pokloni tri ove\u0107a platna vezana po tematici i periodu stvaranja za Zagreb i Zagorje, ali je u toku razgovora izrazila spremnost da pokloni po jo\u0161 koje djelo iz raznih perioda njegova \u017eivota i stvaranja kako bi se na taj na\u010din u zemlji sa\u010duvao jedan presjek na njegovo djelo u cjelini.\u201c Vi\u0161e detalja me\u0111utim doznajemo iz, razumljivo, manje diskretnih, privatnih memoara koje je Krea\u010di\u0107 sastavio za svoje potomke: \u201ePosjetili smo ih na farmi i Margaret nas je pitala \u0161to da se uradi sa velikom i jednom manjom ku\u0107om na Kor\u010duli i pitala da li ima \u0161anse da bi te ku\u0107e dobili natrag. Kako u to vrijeme nije bilo nikakvog izgleda za povratak nacionalizirane imovine njihovim vlasnicima, predlo\u017eio sam da veliku ku\u0107u poklone Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao i zbirku Maksinih slika za permanentnu izlo\u017ebu. Nakon odre\u0111enog vremena obitelj Vanka i Akademija u Zagrebu su se dogovorili, i u na\u0161em stanu izvr\u0161ena je darovnica uz prisustvo obje strane.\u201c Iz spomenutog dopisa hrvatskim kulturnim institucijama nadalje se dade zaklju\u010diti da je kona\u010dan odabir umjetnina bio prepu\u0161ten jugoslavenskom slikaru na boravku u Sjedinjenim Dr\u017eavama te da je to vjerojatno bio srpski slikar i povjesni\u010dar umjetnosti, tada\u0161nji upravitelj beogradske Moderne galerije, Miodrag Proti\u0107 (1922. \u2013 2014.). Ni punih mjesec dana kasnije iz Akademije sti\u017ee pozitivan odgovor, uz obrazlo\u017eenje da je njezin Odjel za likovne umjetnosti zaklju\u010dio kako bi \u201ecijelu akciju valjalo usmjeriti u tome pravcu da jedna ku\u0107a bude namijenjena memorijalnome muzeju Maksimilijana Vanke, a druga da slu\u017ei kao slikarski atelje u \u010dast uspomene Maksimilijana Vanke, a u korist mladih likovnih umjetnika\u201c, a Akademija \u0107e \u201es najve\u0107om zahvalno\u0161\u0107u primiti i pojedine slike iz ostav\u0161tine M. Vanke na dar, kako to stavlja u izgled pokojnikova udova\u201c. Akademiku Cviti Fiskovi\u0107u povjereno je pak da \u201eu sporazumu sa lokalnim organima NO Kor\u010dula poradi na ostvarenju ovih ideja i \u017eelja obitelji Maksimilijana Vanke\u201c. Uslijedila je iznimno slo\u017eena operacija koja je potrajala \u010dak dvije godine. Gradsko vije\u0107e Kor\u010dule 1965. godine Vankinima je izdalo potvrdu o vlasni\u0161tvu nad vilama Stetten<\/em> i Tusculum<\/em> te nad malom jahtom Pegica no. 136<\/em>, uz izjavu da je unutra\u0161njost obaju objekata uni\u0161tena tijekom Drugoga svjetskog rata. U prolje\u0107e idu\u0107e godine potpisan je Deed of Gift<\/em>, darovnica dviju nekretnina, s klauzulama koje stipuliraju njihove ciljane namjene. Pothvat me\u0111utim nije bio okon\u010dan prije negoli je u ljeto 1967. godine reguliran prijenos vlasni\u0161tva. Ure\u0111enje vile za prihvat Zbirke uklju\u010divalo je cjelovitu adaptaciju gra\u0111evine, izme\u0111u ostaloga prenamjenu tri dotada\u0161nja salona u izlo\u017ebene dvorane.<\/p>\n

 <\/p>\n