{"id":11,"date":"2021-01-08T14:55:20","date_gmt":"2021-01-08T14:55:20","guid":{"rendered":"https:\/\/sgallery.hazu.hr\/izlozba\/vanka\/?page_id=11"},"modified":"2021-02-08T14:23:52","modified_gmt":"2021-02-08T14:23:52","slug":"maksimilijan-vanka","status":"publish","type":"page","link":"https:\/\/sgallery.hazu.hr\/izlozba\/vanka\/maksimilijan-vanka\/","title":{"rendered":"Maksimilijan Vanka"},"content":{"rendered":"
\n
\n\t

Maksimilijan Vanka: \u017eivot za roman<\/h1>\n

\"\"<\/p>\n

\n

Vankin je velik i raznolik opus nedovoljno istra\u017een u doma\u0107oj (a \u010dini se i ameri\u010dkoj) povijesti umjetnosti, dok je \u0161iroj javnosti razmjerno nepoznat. Ta se \u010dinjenica uobi\u010dajeno pravda tvrdnjom da je slikarovim napu\u0161tanjem domovine njegova umjetnost za nas izgubljena, \u0161to je, u jednom od osvrta na retrospektivnu izlo\u017ebu Vankinih radova odr\u017eanu u Klovi\u0107evim dvorima po\u010detkom 2000-itih, sedamdesetak godina nakon njegove posljednje ve\u0107e samostalne izlo\u017ebe odr\u017eane u Hrvatskoj, argumentirano pobio Tonko Maroevi\u0107. Primijetio je, naime, da Vanka nikad nije posve pokidao spone \u201esa starim krajem\u201c te da su i u njegovoj \u201eameri\u010dkoj fazi\u201c \u2013 koja, ba\u0161 kao i opsegom joj i zna\u010denjem prispodobiva hrvatska, uklju\u010duje niz \u201epodrobnijih dionica i raznih motivsko-problemsko-stilskih aspekata\u201c \u2013 zastupljene zna\u010dajke koje je usvojio \u201eu zagreba\u010dkoj sredini, bilo kao u\u010denik \u010ciko\u0161a Sesije (i svojevrsni suputnik '\u0161arene \u0161kole'), bilo kao suizlaga\u010d slavne 'Grupe trojice', odnosno kao poeti\u010dki sli\u010dno usmjereni kolega Babi\u0107a, Beci\u0107a i Mi\u0161e\u201c. Vanka je sporadi\u010dno, pokojim djelom iz doma\u0107ih zbirki, bio zastupljen u okviru tematskih i problemskih izlo\u017eaba u domovini (npr. Akvarel XX. stolje\u0107a u Hrvatskoj<\/em>, 1958.; Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu<\/em>, 1976.; Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu<\/em>, 1979.; Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo<\/em>, 1980.; Lik \u2013 figura u novijem hrvatskom slikarstvu<\/em>, 1982.), a prire\u0111ene su i dvije manje izlo\u017ebe njegovih radova iz fundusa hrvatskih muzeja i iz privatnih zbirki (Izlo\u017ebe iz fundusa galerije. Maksimilijan Vanka<\/em>, 1976.; Maksimilijan Vanka. Portreti<\/em>, 1997.). Povremena novinska izvje\u0161\u0107a iz Novog svijeta za njegova \u017eivota, kao i napisi koji su popratili kasnije otvorenje Memorijalne zbirke u Kor\u010duli, svjedo\u010de da je i u javnosti postojao izvjesni interes za umjetnikovu sudbinu. Iako su u cjelokupnom sagledavanju njegova stvarala\u0161tva vrijedni, dodu\u0161e opsegom nejednaki i razli\u010dito fokusirani, doprinosi Vladislava Ku\u0161ana (1939., 1982.), trojca Cvito Fiskovi\u0107 \u2013 Vinko Zlamalik \u2013 Ljerka Ga\u0161parovi\u0107 (1968.), Zdenka Rusa (1976.), Ljube Gamulina (1987.), Snje\u017eane Pintari\u0107 (1997.), Ive \u0160imata Banova (2002.) i ve\u0107 spominjanoga Maroevi\u0107a (2002.) sve do najrecentnijih priloga Ane \u0160eparovi\u0107 (2016.) i tandema Jasminka Najcer Sabljak \u2013 Silvija Lu\u010devnjak (2018.), \u010dinjenica je da Vanka nikada nije bio primjereno monografski obra\u0111en. Spomenuta ambiciozno zacrtana retrospektiva u Klovi\u0107evim dvorima, autorice Nevenke Posavec Komarica, prema ocjeni kriti\u010dara, nije polu\u010dila pri\u017eeljkivani sintezni pregled, iako je, zajedno s ne\u0161to ranije i studioznije prire\u0111enom, nevelikom izlo\u017ebom u Umjetni\u010dkom muzeju James A. Michener <\/em>(James A. Michener Art Museum<\/em>), koja je pak obuhvatila Vankine radove iz toga muzeja i nekih, mahom obiteljskih, privatnih ameri\u010dkih zbirki, omogu\u0107ila \u0161iri uvid u njegov opus, a hrvatsku publiku upoznala s dotad nevi\u0111enim uracima nastalima u emigraciji. Nedugo zatim Nikola Vizner, koji je sudjelovao i u pripremi ameri\u010dke izlo\u017ebe, obranio je doktorsku disertaciju koja je prvi donekle cjelovitiji i sustavniji presjek Vankine pedesetljetne djelatnosti i \u010diji je osobit doprinos ocrtavanje umjetni\u010dkog konteksta koji je Vanka zatekao pri dolasku na studij u Bruxellesu, kao i upu\u0107enija ra\u0161\u010dlamba ameri\u010dkih likovnih prilika u vrijeme kada se sredinom 1930-ih umjetnik nastanio na tamo\u0161njoj Isto\u010dnoj obali. Neporecivo je me\u0111utim da Vankino stvarala\u0161tvo jo\u0161 uvijek izmi\u010de obuhvatnoj analizi, koja bi osim apostrofiranja me\u0111u kritikom nespornih proplamsaja vrsno\u0107e \u2013 ranih krajolika na rubu ekspresionisti\u010dke estetike, uspjelijih portreta razli\u010ditih stilsko-poeti\u010dkih predznaka te ciklusa rasvjetljenijih krajolika s po\u010detka 1930-ih na tragu Babi\u0107a \u2013 trezvenije sagledala cjelokupni opus, s jedne strane primjerenije \u201esituirav\u0161i u na\u0161e evolucije\u201c pojedine dionice, a s druge razabrav\u0161i u, nazovimo to tako, balastu fabuliranja i suvi\u0161nog \u201earan\u017eiranja\u201c, koje se Vanki uobi\u010dajeno zamjera, \u201estvarala\u010dku nit\u201c koja se, Gamulinovim rije\u010dima, \u201ezaista s mukom, ali i uspjehom provla\u010di\u201c kroz cjelokupan njegov rad. \u0160imat Banov ocijenio ga je kao \u201eslikara nestalnih i nedugotrajnih preokupacija, na\u010dina i rje\u0161enja, polomljene slikarske egzistencije\u201c koji je ipak ostavio nekoliko desetaka djela koja se \u201emogu pribrojiti dobroj tradiciji hrvatske moderne umjetnosti\u201c. Maroevi\u0107 je u sebi svojstvenom dobrohotnijem tonu ukazao na \u201egolemu neujedna\u010denost njegovih potencijala i orijentacija, s gotovo jedinim zajedni\u010dkim nazivnikom znatne manualne vje\u0161tine i morfolo\u0161kog nomadizma\u201c, na sklonost \u201ei\u017eivljavanju u tehni\u010dkom virtuozitetu, u metjerskoj ekshibiciji, u dopadljivoj stilizaciji i u teatralnosti modelskih poza\u201c, na slikarsku osobnost u krajnostima izme\u0111u \u201emondene produkcije na tragu zasla\u0111enog akademizma\u201c i \u201enekoliko poku\u0161aja 'apstraktnog', postkubisti\u010dkog komponiranja\u201c, zbog \u010dega \u201ete\u017ei\u0161te opusa\u201c valja tra\u017eiti negdje u sredini. Po op\u0107em je uvjerenju rije\u010d o umjetniku koji \u201enije lagan slu\u010daj\u201c, koji je \u201eproblem za na\u0161u kritiku\u201c i \u201edvojbena pojava na\u0161eg slikarstva\u201c.<\/p>\n

Pre\u010desto je stoga pri poku\u0161ajima evociranja Vankina stvarala\u0161tva vi\u0161e pozornosti privla\u010dila njegova osebujna pojavnost i \u017eivopisna privatna biografija \u2013 \u201esudbina za pustolovni roman\u201c, prema ocjeni \u0160imata Banova \u2013 posebice nerazja\u0161njeno podrijetlo i tobo\u017ee misteriozna smrt u pacifi\u010dkim vodama Meksika. Iznimka je spomenuta disertacija, koja i Vankinu biografskom kurikulu pristupa znatno serioznije. Ona sumira nekoliko varijacija temeljno iste pretpostavke o umjetnikovu ro\u0111enju kao posljedici jedne izvanbra\u010dne afere unutar krugova (visokoga) austrougarskog plemstva, uz napomenu da je ra\u0161irenoj predaji uvelike pridonijela romansirana Vankina biografija The Cradle of Life<\/em> (1936.) iz pera slikarova ameri\u010dkog prijatelja, Slovenca Luja Adami\u010da, koji je o njemu pisao u vi\u0161e literarnih i publicisti\u010dkih tekstova.<\/p>\n

 <\/p>\n

\"\"<\/a>
Maksimilijan Vanka (u sredini) i Luj Adami\u010d (zdesna) na Kor\u010duli 1930-ih, u dru\u0161tvu neidentificiranog mu\u0161karca, mo\u017eda Vankina punca, dr. DeWitta Stettena (Arhiv Zbirke Vanka, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU)<\/figcaption><\/figure>\n

 <\/p>\n

Vizner i sam po\u010desto pose\u017ee za istim romanom kao izvorom testiraju\u0107i me\u0111utim njegovu vjerodostojnost podacima iz dokumenata sa\u010duvanih u obiteljskoj arhivi Vankinih. Mati\u010dne knjige ro\u0111enih zagreba\u010dke \u017dupe svetog Marka uklju\u010duju zapis o ro\u0111enju Maksimilijana Josipa kao nezakonitog djeteta. Ime oca je izostavljeno, dok je kao majka navedena Katarina Vanka, posebnica, s prebivali\u0161tem u Brnu u Moravskoj. Djetetova je krsna kuma bila primalja Marija Salavari. Matice tako opovrgavaju popularnu tezu koja se provla\u010di kroz niz napisa o Vankinu podrijetlu: da je naime sam odabrao to prezime kako bi naglasio da je bio odba\u010deno dijete ili da ga je pak, iz istog razloga, stekao kao pogrdan nadimak. Vizner je ispravno zaklju\u010dio da ti podaci me\u0111utim nisu dokaz da se doista radilo o pravom maj\u010dinu prezimenu. Tijekom istra\u017eivanja okolnosti slikarove smrti isti je autor pri Poglavarstvu grada Porto Vallarta u meksi\u010dkoj saveznoj dr\u017eavi Jalisco ishodio prijepis smrtovnice iz koje proizlazi da je Vankinu, navodno nerazja\u0161njenom, utapanju neposredno prethodio pretrpljeni sr\u010dani udar. Neke svoje zaklju\u010dke, ba\u0161 kao i Posavec Komarica, Vizner temelji na razgovorima s umjetnikovim \u017eivu\u0107im srodnicima i znancima, koji ipak nisu bili posve pouzdan izvor podataka. Razlog su tomu varljivost sje\u0107anja, kao i \u010dinjenice da je ipak rije\u010d o iskustvima iz druge ruke te, naposljetku, da je i sam Vanka u svojim iskazima \u010desto bio proturje\u010dan, o \u010demu svjedo\u010di niz jednako me\u0111usobno kontradiktornih arhivskih dokumenata. Najrje\u010ditiji su takav primjer evidencije Donjogradske dje\u010da\u010dke pu\u010dke \u0161kole i Kraljevske realne gimnazije u Zagrebu. Dok primjerice opovrgavaju nepotkrijepljene navode vi\u0161e autora da je Vanka \u2013 nakon \u0161to ga je uz redovitu nov\u010danu potporu neznanih dobro\u010dinitelja podigla seljakinja iz Kupljenova (\u017dupa Pu\u0161\u0107a) kraj Zapre\u0161i\u0107a \u2013 osnovnu \u0161kolu (barem neko vrijeme) polazio u \u201eBrestju\u201c, gdje je, uz pasku skrbnika, tobo\u017ee i stanovao u vlastitu dvorcu, one istodobno, u rubrikama o obiteljskim prilikama u\u010denika, vrve nekonzistentnim i o\u010digledno izmi\u0161ljenim podacima koji variraju od godine do godine. Tako se ne podudaraju navodi o mjestu Vankina ro\u0111enja, o stale\u0161koj pripadnosti i prebivali\u0161tu majke, a posebno je bizarno da pojedina godi\u0161ta imenika uklju\u010duju i podatke o imenu i zanimanju navodnog oca, koji su, o\u010dekivano, u diskrepanciji. Iz \u0161kolskih matica doznajemo da je Vankino \u0161kolovanje u Zagrebu zapo\u010delo tek 1898.\/99. godine, nakon \u0161to je prva dva razreda pu\u010dke \u0161kole poha\u0111ao drugdje, \u0161to je u suglasju s tvrdnjama jednoga zapre\u0161i\u0107kog kroni\u010dara lokalne povijesti da je dje\u010dakovo ime 1896. godine zavedeno u glavnom imeniku \u0161kole u Pu\u0161\u0107i. U matrikulama spomenutih dviju zagreba\u010dkih \u0161kola kao njegov je skrbnik u jednom navratu zabilje\u017een izvjesni veleposjednik iz Rakova Potoka, a kasnije, dvije godine zaredom, Anton K(r)menth iz Brezja kraj Samobora, te je mo\u017eda potonjeg, ili \u010dak obojicu, mogu\u0107e poistovjetiti s vlastelinom Kment(h)om iz Brezja u Op\u0107ini Rakov Potok. Uslijed trenutne nedostupnosti vjerodostojnijih argumenata koji bi potvrdili tu pretpostavku, ona ovom prilikom ostaje tek u naznaci. U ulozi se skrbnika ili \u201eodgovornog priglednika\u201c povremeno pojavljuje Jozefina Rieger, udovica po\u0161tanskog \u010dinovnika, s adresom u Ilici 96, koja je ina\u010de kao Vankina stanodavka jedini konstantan navod \u0161kolskih i, kasnije, studentskih imenika, sve do njegove punoljetnosti.<\/p>\n

Nakon mature 1908. tri je godine poha\u0111ao Privremenu vi\u0161u \u0161kolu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a paralelno je, prema vlastitu svjedo\u010denju, nekoliko semestara studirao i na Mudroslovnom fakultetu. U Arhivu zagreba\u010dke Akademije likovnih umjetnosti sa\u010duvana je evidencija o Vanki kao polazniku I. te\u010daja Slikarskog odjela, iz koje je razvidno da mu je glavne predmete predavao Bela Csikos Sesia. Valja naglasiti da sa\u010duvano gradivo ne uklju\u010duje Vankinu zavr\u0161nu svjedod\u017ebu, \u0161to bi, prema rije\u010dima voditeljice Arhiva, moglo upu\u0107ivati na zaklju\u010dak da on u Zagrebu nikada nije slu\u017ebeno okon\u010dao \u0161kolovanje. Ujesen 1910. godine, kao \u201epitomac privremene umjetni\u010dke \u0161kole u Zagrebu\u201c koji je nakanio oti\u0107i u Bruxelles kako bi se \u201eusavr\u0161io u umjetni\u010dkoj struci\u201c, saslu\u0161an je pred nadle\u017enim tijelom Gradskoga poglavarstva kako bi se utvrdila njegova zavi\u010dajnost i regulirala vojna obveza. Svi poduzeti koraci gradskih slu\u017ebi, uklju\u010duju\u0107i i kontaktiranje Magistrata u Brnu, bili su bezuspje\u0161ni, zbog \u010dega je Vanka naposljetku uvr\u0161ten u nova\u010dke liste obveznika dvojbene zavi\u010dajnosti. Zavi\u010dajno mu je pravo u Zagrebu priznato tek \u0161est godina kasnije, i to na temelju njegova vi\u0161egodi\u0161njeg neprekidnog boravka u gradu, \u010dime su ispunjeni i preduvjeti za stjecanje ugarsko-hrvatskog dr\u017eavljanstva, sve \u201edok mu se ne doka\u017ee drugo \/ strano \/ dr\u017eavljanstvo\u201c.<\/p>\n

Kriti\u010dari su suglasni da se u Vankinim ranim radovima \u2013 mahom su to studije akta i portreta, vaze s cvije\u0107em, skice ugljenom, akvareli i poneko ulje, nastali u okviru obveznih studentskih vje\u017ebi \u2013 o\u010dituje po\u010detni\u010dka darovitost. Osvr\u0107u\u0107i se na nekolicinu uradaka nastalih oko 1910. godine predstavljenih na izlo\u017ebi s po\u010detka 2000-itih, Maroevi\u0107 ocjenjuje da se s njima Vanka \u201eulan\u010dava u genealogiju hrvatske moderne, s time da jednim dijelom razra\u0111uje iskustva '\u0161arene \u0161kole', a dijelom \u2013 to jest sa slikama nadahnutima \u0161umskim prizorima \u2013 otvara mogu\u0107nosti slobodnijega shva\u0107anja mrlje i boje, to jest stvaranja gotovo autonomnog prostora slike\u201c.<\/p>\n

Vanka se od jeseni 1911. do ljeta 1914. godine usavr\u0161avao pri Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti i \u0160koli dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu. U kojoj je mjeri taj, za ovda\u0161nje umjetnike neuobi\u010dajen izbor odredi\u0161ta za nastavak \u0161kolovanja bio uvjetovan potrebom za druk\u010dijim obzorima, u tada ve\u0107 afirmiranom kulturno-umjetni\u010dkom sredi\u0161tu, a koliko prakti\u010dnim motivima, me\u0111u kojima i navodnim familijarno-financijskim razlozima, mo\u017ee se samo naga\u0111ati. U kontekstu u literaturi u\u010destalo ponavljanih tvrdnji da je tamo boravio zahvaljuju\u0107i izda\u0161nim obiteljskim sredstvima, valja spomenuti da je tijekom svih akademskih godina primao stipendije Zemaljske vlade, po razli\u010ditim osnovama i u razli\u010ditim iznosima. U tom se razdoblju u vi\u0161e dokumenata tzv. Sirotinjskog povjerenstva grada Zagreba, pod \u010dijom je paskom kao nezakonito dijete Vanka bio od ro\u0111enja, spominju njegove skromne briselske materijalne prilike te nu\u017enost stalne nov\u010dane pripomo\u0107i mladome \u0161ti\u0107eniku kako bi on uop\u0107e mogao nastaviti studij u Belgiji. Jedan arhivski izvor iz 1912. godine svjedo\u010di o putnoj stipendiji koja je Vanki dodijeljena kako bi mogao posjetiti muzeje u Antwerpenu, no zasigurno je obilato studirao zbirke i u drugim obli\u017enjim kulturno relevantnim sredi\u0161tima. Intenzivno je prou\u010davao stare majstore ne ostaju\u0107i istodobno nijem na raznolike suvremene silnice u umjetni\u010dki vrlo \u017eivoj atmosferi nove sredine. Vizner isti\u010de da su se u Bruxellesu, u kojem su uz belgijske umjetnike, koji su i sami bili aktivni na likovnoj karti Europe, izlagali i Francuzi, Nijemci, Nizozemci, \u0160panjolci, Britanci i, primjerice, \u0160vicarci, \u201eprelamali utjecaji impresionizma, simbolizma, Art Nouveaua, pointilizma, postimpresionizma, protoekspresionizma, kao i novih pari\u0161kih pravaca fovizma i kubizma, britanskog Arts and Crafts<\/em> pokreta i njegovih Art Nouveau derivacija, prerafaelita, kao i ideje 'art for art's sake' pokreta Aestethic Movement<\/em>\u201c. Pri visokoj je majstorskoj \u0161koli Vanka poha\u0111ao \u201evi\u0161e te\u010daja risanja po \u017eivim modelima i prvog razreda dekorativnog slikarstva\u201c te je stekao \u201ejedno pohvalno priznanje za kompoziciju risanja i prvu nagradu za dekorativnu kompoziciju u \u0161kolskoj godini 1913. \u2013 1914.\u201c Prema vlastitim rije\u010dima, u\u010dio je kod glasovitih profesora Constanta Montalda (1862. \u2013 1944.) i Jeana Delvillea (1867. \u2013 1953.). Iako i sam vrstan crta\u010d, istan\u010danog osje\u0107aja za boju i kompoziciju, Delville je, kao zastupnik idealisti\u010dke estetike pretpostavljao sadr\u017eaj formi smatraju\u0107i da je umjetnost samo sredstvo postizanja vi\u0161ih spiritualnih i moralnih ciljeva. Sklon misti\u010dnom, svojim je alegorijskim simbolizmom \u2013 rije\u010dima Snje\u017eane Pintari\u0107, wagnerijansko-moreauovskog izri\u010daja \u2013 utjecao na mladoga Hrvata nalegav\u0161i tako na simbolisti\u010dko-secesijsku popudbinu koju je Vanka ponio jo\u0161 sa zagreba\u010dkog studija.<\/p>\n

U hrvatskim je muzejima i privatnim zbirkama sa\u010duvano vi\u0161e desetaka radova nastalih tijekom njegovih lutanja Belgijom i Nizozemskom za studentskih dana: gradske vedute i nizozemski interijeri, poneki portret (primjerice portret starice iz Volendama, Geertje Karregat, znane kao Zaligmaker<\/em>, Spasiteljica, svojevrsne lokalne atrakcije i \u010destog modela umjetnicima), male marine u akvarelu i pastelu. Jedan je takav, prema ocjeni Grge Gamulina izvrstan, akvarel tamnih tonaliteta, Barke \u2013 Motiv iz Holandije<\/em> (1912.), na izlo\u017ebi Dru\u0161tva umjetnosti 1913. godine kupio Vladin Odjel za bogo\u0161tovje i nastavu te ga poklonio Akademiji za Strossmayerovu galeriju, a danas je dio fundusa Moderne galerije u Zagrebu. Vizner Vankine nizozemske interijere (Srda\u010dan brak<\/em>, Holandski interieur<\/em>, Holandeskinje<\/em>), tamnog i zatvorenog kolorita, s tek pokojom bijelom formom kao izvorom svjetlosti, ocjenjuje kao po svemu konzervativnu umjetnost akademske tradicije, s oslonom na nizozemsko slikarstvo 17. stolje\u0107a.<\/p>\n

Na briselskome Trijenalnom salonu<\/em> 1914. Vanka je izlo\u017eio sliku Pro\u0161tenjari<\/em> (F\u00eate de la Madone en Croatie<\/em>), koja je polu\u010dila zlatno odli\u010dje kralja Alberta. U toj su najranijoj manifestaciji Vankina \u201efolklorizma impregniranog pu\u010dkom pobo\u017eno\u0161\u0107u\u201c, kako ga opisuje Maroevi\u0107, doma\u0107i kriti\u010dari ve\u0107 tada prepoznali utjecaje suvremenih \u0161panjolskih slikara. U tom se kontekstu uobi\u010dajeno spominju Baski Ignacio Zuloaga y Zabaleta \u2013 sa svojim platnima pu\u010dko-folklorne motivike, zatamnjenog kolorita, likova teatralnih gesti i modeliranih poput skulptura \u2013 i njemu sli\u010dno tematski usmjerena gluhonijema bra\u0107a Valent\u00edn i Ram\u00f3n de Zubiaurre, potonji sklon pojednostavnjivanju formi i volumena te oplo\u0161njavanju povr\u0161ine slike, a ponegdje i Katalonac Hermenegildo Anglada.<\/p>\n

 <\/p>\n

\"\"<\/a>
Razglednica s reprodukcijom Vankine slike Pro\u0161tenjari (F\u00eate de la Madone en Croatie)<\/em>, koja je na briselskom Salonu triennal<\/em> 1914. godine nagra\u0111ena zlatnim odli\u010djem kralja Alberta (Arhiv za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti)<\/figcaption><\/figure>\n

 <\/p>\n

Vizner tuma\u010di da su Vankine slike s prikazima seljaka odjevenih u tradicionalno ruho, smje\u0161tenih u idealizirane krajolike obra\u0111enih polja, s bijelim zvonikom u daljini i osamljenim grobljem na rubu doline, te dostojanstvena usredoto\u010denost prikazanih na vjersku ili poljoprivrednu aktivnost utjelovljenje \u201elikovne formule romanti\u010dnog nacionalizma koji je imao korijene diljem antebellumske Europe konca 19. i po\u010detka 20. stolje\u0107a\u201c. U tom su kontekstu zanimljiva razmi\u0161ljanja Ive Herge\u0161i\u0107a: \u201eNajdra\u017ei mu je Zuloaga, koji na nj utje\u010de, ali da tako ka\u017eem ideolo\u0161ki, a ne likovno. Vanka \u2013 regionalac, Vanka gorljivi amater hrvatskog folklora, ugl\u00e9da se u moderne \u0160panjolce jer ga njihov primjer sokoli da likovno iscrpe etnografske motive, koje nosi u svojoj du\u0161i od najranijeg djetinjstva.\u201c Ra\u0111anje i umiranje, rad u polju, narodni obi\u010daji, vjerovanja i praznovjerja, ritual \u017eetvene slave, berba i svatovi \u2013 kako ih je lijepo pobrojio Ku\u0161an \u2013 tema su niza velikih kompozicija koje je Vanka, s razli\u010ditim uspjehom, izradio tijekom sljede\u0107a dva desetlje\u0107a. Isti autor, pritom svjestan da je u Vanke \u201epri\u010da \u010desto suvi\u0161e 'aran\u017eirana' nau\u0161trb slikarstva\u201c, ukazuje na novinu koju u hrvatsko slikarstvo sli\u010dnih tematskih preokupacija unose njegovi \u201epoku\u0161aji da se u dekorativnoj koncepciji epski prika\u017eu glavni elementi koji prate ili pokre\u0107u \u017eivot seljaka\u201c. Rus jasno i definira tu \u201enovu interpretaciju\u201c kao \u201edekorativnu konzekventnost, u\u017eurbanu vrelinu koloristi\u010dkog \u0161arenila dosljedno provedenog u svakom kvadratnom centimetru platna bez akademske modelacije i zra\u010dne perspektive\u201c, prote\u017eu\u0107i to i na neke kasnije Vankine kompozicije (Pod starim raspelom<\/em>, Vje\u0161tice - vra\u010danje protiv tu\u010de<\/em>), u kojima se jasno manifestira njegova stalna sklonost misti\u010dnom. Taj tematski segment umjetnikova opusa u kor\u010dulanskoj zbirci zastupaju upravo dva spomenuta rada, uz jo\u0161 jedno i vremenski prispodobivo djelo, Vje\u0161tice copraju Janici \u0160tefeka z musta\u010di<\/em>, koje me\u0111utim karakterizira znatno mek\u0161a modelacija i bitno druk\u010diji tretman svjetla, koje svoj izvor ima unutar same scene. Slika navodno ilustrira drevni zagorski ritual u kojemu starije \u017eene dan uo\u010di Uskrsa na osami u planini neudanoj mladoj sumje\u0161tanki otkrivaju identitet njezina budu\u0107eg mu\u017ea. Pritom joj re\u017eu kosu; kad ona ponovno naraste, \u017eelja \u0107e se ostvariti, a u me\u0111uvremenu \u0107e mlada \u017eena biti prisiljena boraviti u ku\u0107i. Tako \u0107e sa\u010duvati svijetlu put, ideal selja\u010dke ljepote. Djevojka uslugu pla\u0107a koko\u0161ima, kruhom, vinom, mlijekom i uljem.<\/p>\n

 <\/p>\n