Slike Muke i Uskrsnuća u Strossmayerovoj galeriji

Povijest europskoga umjetničkoga stvaralaštva umnogome je određena likovnim djelima kršćanske tematike, koja su često i odlučujuće utjecala na formiranje općih obrazaca slikovnih predodžbi zapadne civilizacije. U tom kolektivnom imaginariju zapadne kulture posebno istaknuto mjesto zauzimaju slike Kristove Muke i Uskrsnuća.  

Isusova smrt na križu te događaji koji su tomu neposredno prethodili i/ili se zbili neposredno poslije, tema su mnogobrojnih umjetničkih djela u zbirnome fondu Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kojima se ovdje predstavlja raznolikost uskrsnoga ciklusa i složenost procesa ikonografskoga oblikovanja pojedinih događaja i njihova kasnijega obogaćivanja u europskom slikarstvu od 14. do 18. stoljeća.

Etape uskrsnoga ciklusa te ikonografska rješenja karakteristična za pojedina umjetnička razdoblja u tematskom su slijedu (od Molitve u Getsemanskom vrtu preko scena Muke i Smrti na križu do Uskrsnuća i Uzašašća te Silaska Duha Svetoga) opsežno razložena u knjizi Slike Muke i Uskrsnuća u Strossmayerovoj galeriji Ive Pasini Tržec i Ljerke Dulibić (HAZU: Zagreb, 2014.; dostupno online), na temelju koje je bila osmišljena i izložba u postavu Galerije (travanj 2015.). U ovoj prigodi, ususret blagdanu Uskrsa 2025., u vrijeme dok je stalni postav Galerije još uvijek nedostupan zbog radova na cjelovitoj obnovi Akademijine palače, odabranim slikama Muke i Uskrsnuća predstavljamo dio bogatoga zbirnoga fonda Strossmayerove galerije na mrežnim stranicama.

Slike Muke i Uskrsnuća u Strossmayerovoj galeriji

Povijest europskoga umjetničkoga stvaralaštva umnogome je određena likovnim djelima kršćanske tematike, koja su često i odlučujuće utjecala na formiranje općih obrazaca slikovnih predodžbi zapadne civilizacije. U tom kolektivnom imaginariju zapadne kulture posebno istaknuto mjesto zauzimaju slike Kristove Muke i Uskrsnuća.  

Isusova smrt na križu te događaji koji su tomu neposredno prethodili i/ili se zbili neposredno poslije, tema su mnogobrojnih umjetničkih djela u zbirnome fondu Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kojima se ovdje predstavlja raznolikost uskrsnoga ciklusa i složenost procesa ikonografskoga oblikovanja pojedinih događaja i njihova kasnijega obogaćivanja u europskom slikarstvu od 14. do 18. stoljeća.

Etape uskrsnoga ciklusa te ikonografska rješenja karakteristična za pojedina umjetnička razdoblja u tematskom su slijedu (od Molitve u Getsemanskom vrtu preko scena Muke i Smrti na križu do Uskrsnuća i Uzašašća te Silaska Duha Svetoga) opsežno razložena u knjizi Slike Muke i Uskrsnuća u Strossmayerovoj galeriji Ive Pasini Tržec i Ljerke Dulibić (HAZU: Zagreb, 2014.; dostupno online), na temelju koje je bila osmišljena i izložba u postavu Galerije (travanj 2015.). U ovoj prigodi, ususret blagdanu Uskrsa 2025., u vrijeme dok je stalni postav Galerije još uvijek nedostupan zbog radova na cjelovitoj obnovi Akademijine palače, odabranim slikama Muke i Uskrsnuća predstavljamo dio bogatoga zbirnoga fonda Strossmayerove galerije na mrežnim stranicama.

Molitva u Getsemanskom vrtu

Taddeo Zuccari, Krist u Getsemanskom vrtu, oko 1556., ulje na dasci, 59 x 44 cm, inv. br. SG-121
Molitva na Maslinskoj gori
Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« Lk 22, 39-46

Nakon Posljednje večere Krist se povukao na molitvu u Getsemanski vrt na Maslinskoj gori, izvan Jeruzalema. Sa sobom je poveo trojicu apostola, Petra, Jakova i Ivana, koji su usnuli dok se on posvetio molitvi. Molitva u Getsemanskom vrtu tjeskobna je scena jakog unutarnjeg dramatskog intenziteta punoga posredovane napetosti i sukoba, čvrsto smještena usred kontinuirane pripovjedne linije koja zacrtava tragičnu neizbježnost onoga što će se tek dogoditi. Scena se zbiva u jedinstvenom vremenskom trenutku – upravo se dogodila Posljednja večera na kojoj je Isus naslutio svoju smrt te kruh i vino prozvao svojim tijelom i krvlju, a predstoji križ na kojem će razlomiti njegovo tijelo i proliti njegovu krv.

Trnova kruna

Pietro di Francesco degli Orioli, Krist s križem i trnovom krunom, kraj 15. st., tempera i ulje na dasci, 62,8 x 40,5 cm, inv. br. SG-81
Trnova kruna
Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: »Zdravo, kralju židovski!« Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Mt 27, 27-30

Krunjenje trnovom krunom jedan je od posljednjih u nizu prizora što obuhvaćaju suđenje Kristu, prije nego je odveden kako bi bio razapet. Rimski vojnici mu se rugaju kao »židovskom kralju« koji je lišen svoje moći te optužen i napušten od vlastitog naroda. Kada se scena reducira samo na polufiguru Krista, ona postaje jakom i sugestivnom nabožnom slikom. Križ prislonjen na Kristovo rame i trnova kruna u njegovim rukama neposredne su oznake patnje koju je pretrpio. Takvo je ikonografsko rješenje oslobođeno narativne radnje te predstavlja realnost Kristove patnje ispred promatračeva pogleda. Nije više riječ o uprizorenju određenoga trenutka u narativnome slijedu već o poopćavanju suštinskoga značenja cjelokupnoga ciklusa Muke.

Krist nosi križ

Marco Palmezzano, Krist nosi križ, 1525., tempera i ulje na dasci, 52 x 41 cm, inv. br. SG-83
I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota.
Iv 19, 17

Prikaz Krista koji sam nosi svoj križ simbol je bremena koje svaki kršćanin nosi kroza svoj život. Na ovoj slici izdvojen je dopojasni prikaz Krista u profilu, koji nosi križ oslanjajući ga na svoje desno rame. Elementi naracije maksimalno su reducirani na sadržajno najbitnije: križ, trnova kruna, kapi krvi na čelu. Tako stvorena nabožna slika velikoga emotivnoga naboja sadrži asocijacije i na Kristove riječi izrečene nakon prvoga navještaja muke i uskrsnuća: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.« (Mt 16, 14; Mk 8, 34).

Krist pada pod križem

Pripisano: Francesco Capella, Krist pada pod križem, oko 1750., ulje na platnu, 94,3 x 125,2 cm, inv. br. SG-296
I kad dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega [...]
Lk 23, 33

Rani su teolozi u Kristu koji nosi križ vidjeli ratnika koji nosi simbol svoje pobjede. Kasnije se međutim narav teme mijenja od trijumfa do patosa, pri čemu se snažno ističe Kristovo trpljenje: on pada pod težinom križa, dok ga rimski vojnik goni dalje. U ovoj inačici teme prikazan je onemoćali Krist u stiješnjenom, irealnom prostoru približenoga kadra. Iako je riječ o višefiguralnoj kompoziciji, naracija je potisnuta sažimanjem sadržajnih elemenata na ono najbitnije. Tek kamen na koji se oslanja onemoćali Krist sugerira mjesto radnje, a prostorna dispozicija likova slijedi složenu mrežu napetih dijagonala. Klonulo Kristovo tijelo dodatno je istaknuto tamnim krakovima masivnog križa te neobično snažno skraćenim likom vojnika. Napetost prizora pojačava sugestivno slikana pozadina.

Raspeće

Maestro di San Verecondo, Raspeće sa svecima, oko 1420., tempera na dasci, 175 x 145 cm, inv. br. SG-33
Raspeće
I kad dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega [...]
Lk 23, 33

Krist na križu je središnja slika kršćanske umjetnosti i vizualno žarište kršćanske kontemplacije. Značajke prizora mijenjale su se tijekom vremena prema liturgijskim, teološkim pa i hodočasničkim potrebama i modama. Isus se isprva prikazuje živ, otvorenih očiju i uspravna tijela, kao pobjednički Spasitelj. U kasnom srednjem vijeku javlja se tip mrtvoga Krista na križu, kao žrtvovanog Otkupitelja. Promjena se zbiva u nizu prijelaznih oblika: Krist zatvara oči, spušta glavu na desno rame, ruke mu se svijaju u laktu, tijelo u boku, a noge mu se naposljetku preklapaju i zabijaju samo jednim čavlom. Otkupiteljska moć Isusove žrtve na ovoj velikoj sceni Raspeća dodatno je istaknuta motivom anđela koji skupljaju Kristovu krv u kaleže, čime se označava izravna veza između krvi i vina u euharistiji. Ova slika je specifična jer prikazuje Krista u punoj visini, a uz njega je i figura donatora u kojem se tradicionalno prepoznaje bosanski kralj Stjepan Tomaš. Njegov su kult njegovali bosanski franjevci iz čijeg samostana u Kraljevoj Sutjesci potječe slika. Imago pietatis je isključivo nabožna slika koja ne prikazuje određeni događaj, to je slika Otkupitelja koji jednako participira u životu i smrti. Simbolizira njegovu dualnu prirodu, prikazujući ga mrtvog, a ipak živog.

Smrt na križu

Prema: Christoph Schwarz, Raspeće, nakon 1590., ulje na limu, 54 x 45,5 cm, inv. br. SG-504
Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem svoj duh.« To rekavši, izdahnu.
Lk 23, 44-46

Isus je raspet između dvojice razbojnika, a podno križeva postavljeni su i ostali uobičajeni sudionici Pasije: grupa ožalošćenih približena je u prvi prostorni pojas, desno su svete žene oko onesviještene Marije, podno križa kleči Marija Magdalena, a lijevo stoji Ivan Evanđelist. Tijela su izdužena, mase pokrenute, nebo je prekriveno tamnim, teškim oblacima, kroz koje se probijaju zrake sunca osvjetljujući Isusov lik. Iznenadni bljesak i sveopća uznemirenost oslikava upravo trenutak Isusove smrti, kada je usred dana nastupila tama. U Starom je zavjetu, osobito kod proroka, tama bila znakom Božje srdžbe i znakom Božjega djelovanja u odlučujućim, presudnim trenucima. Tri sata tame u vrijeme Isusova umiranja Božji su odgovor na neshvaćanje i neprihvaćanje njegova patničkog mesijanstva te najava skoroga suda koji će nastupiti sa smrću.

Prijestolje Milosti

Majstor slike Virgo inter Virgines, Prijestolje Milosti, 1489.-95., ulje na dasci, 146,1 x 128,3 cm, inv. br. SG-71

Ishodište je kršćanskoga nauka da je u Boga jedna narav u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Vizualni znak Presvetoga Trojstva ikonografija rješava simbolički, alegorijski ili antropomorfno. Najuvreženiji i najučestaliji prikaz Presvetoga Trojstva formalno razlikuje i identificira tri osobe, tako da je Otac prikazan kao starac, Sin u muževnoj dobi, a Duh Sveti kao golubica. U nizozemskom slikarstvu 15. i 16. stoljeća razvija se inačica prikaza Presvetoga Trojstva prema kojoj Bog Otac sjedi na prijestolju i pridržava klonulo Kristovo tijelo skinuto s križa, a između njih lebdi golubica Duha Svetoga. Takvo rješenje nalazimo na ovoj slici gdje je prikaz Presvetoga Trojstva kao Prijestolja Milosti spojen s temom Oplakivanja.

Oplakivanje

Giovanni Francesco Romanelli, Oplakivanje, sred. 17. st., ulje na limu, 35 x 49,4 cm, inv. br. SG-168

Oplakivanje je prizor koji slijedi odmah nakon Skidanja s križa – Kristovo tijelo prostrto je na zemlji ili na kamenu i okruženo je naricateljima. Osobe koje oplakuju Isusa sudjelovale su i pri njegovu skidanju s križa, a to su redovito Djevica Marija, sveti Ivan Evanđelist, Marija Magdalena, ponekad mogu prisustvovati i Josip iz Arimateje i Nikodem te svete žene, a katkada i anđeli. Tema se ne spominje u evanđeljima, no pronalazi svoje mjesto u meditativnoj pobožnosti i liturgiji, vjerojatno potaknuta pogrebnom praksom kojom se ispunjavaju duhovne potrebe ožalošćenih. Na ovoj je slici bolnost trenutka izražena izoliranim Isusovim tijelom na bijeloj draperiji te prazninom između Majke i Sina te ožalošćenih, čime se ostvaruje dojam usamljenog žalovanja i tragičnosti prizora.

Imago pietatis

Pripisano: Lovro Dobričević, Krist i donator, 1460., tempera na dasci, 51,8 x 27,8 cm, inv. br. SG-25
Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Iz 53, 3-5

Najprecizniji vizualni izraz kasnosrednjovjekovne pobožnosti, Imago pietatis (lat. sućutna slika), najneposrednija je od svih nabožnih slika. Krist se prikazuje najčešće u tričetvrt ili polufiguri, uspravljena tijela, ali s istaknutim ranama koje još uvijek krvare, glava mu je često nagnuta postrance i okrunjena trnovom krunom, a ruke su spuštene, prekrižene ispred tijela ili raširene uz bokove. Ova slika je specifična jer prikazuje Krista u punoj visini, a uz njega je i figura donatora u kojem se tradicionalno prepoznaje bosanski kralj Stjepan Tomaš. Njegov su kult njegovali bosanski franjevci iz čijeg samostana u Kraljevoj Sutjesci potječe slika. Imago pietatis je isključivo nabožna slika koja ne prikazuje određeni događaj, to je slika Otkupitelja koji jednako participira u životu i smrti. Simbolizira njegovu dualnu prirodu, prikazujući ga mrtvog, a ipak živog.

Uskrsnuće

Pripisano: Majstor Dvanaest apostola, Uskrsnuće Kristovo, sred. 16. st., ulje na dasci, 76,5 x 75,7 cm, inv. br. SG-107
Uskrsnuće Isusovo
Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one žene na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa.
Lk 24, 1-3

Uskrsnuće je najvažnija kršćanska tema, izvorište i temelj kršćanske vjere. U ranijoj umjetnosti prevladava prikazivanje ideje uskrsnuća predočene nekim drugim motivom koji je pokazivao da se uskrsnuće već dogodilo, kao što je to Silazak Krista u Limb ili Svete žene na praznom Kristovu grobu. Ikonografski motiv Kristova ustajanja iz groba uprizoruje se od 14. stoljeća. Na ovoj slici Krist je prikazan kako zakoračuje preko ruba sarkofaga, nosi znak križa na vojničkoj zastavi i nogom se oslanja na prsa jednoga od zaspalih vojnika, evocirajući tako klasičnu gestu pobjedničkoga heroja. Iako od 12. stoljeća dominiraju slike Kristove Muke i patnje koju je pretrpio, ideja sadržana u tipu Krista Pobjednika opstoji i dalje, posebice u temi Uskrsnuća.

Noli me tangere

Gortzius Geldorp, Krist kao vrtlar, 1613., ulje na platnu, 66 x 57,2 cm, inv. br. SG-205
Uskrsnuće Isusovo
A Marija je stajala vani kod groba i plakala. [...] obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Iv 20, 11-17

Uskrsnuće je Kristov povratak na zemlju gdje je ostao četrdeset dana do Uzašašća. Budući da očevidaca samoga trenutka nema, kršćani su potvrdu da se Uskrsnuće zbiljski dogodilo pronašli u raznim ukazanjima učenicima, koja su stoga postala i važne teme kršćanske umjetnosti. Osobito se ističe Isusovo ukazanje Mariji Magdaleni, kojoj se Isus obratio riječima Noli me tangere, koje se različito prevode i tumače, glagolima dodirnuti ili zadržavati. Isus joj je dakle zabranio da ga zadržava (ili dodiruje) jer još nije uzašao Bogu Ocu, uputivši je da objavi radosnu vijest apostolima. Ikonografski prikaz uobičajeno uključuje dva lika, Uskrsloga i Mariju Magdalenu, no na isto značenje upućuje i slika samoga Krista kao vrtlara, sa širokim slamnatim šeširom i lopatom, čija gesta vizualizira riječi Noli me tangere.

Uzašašće

Matteo da Milano, Uzašašće, gvaš i pozlata na pergamentu, 145 x 85 mm, sitnoslika iz Časoslova Alfonsa I. d'Este, 1505.-12., inv. br. SG-348
Uzašašće
Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«
Dj 1, 9-12

Kristovo posljednje ukazanje na zemlji i njegov odlazak na nebo, događaj poznat kao Uzašašće (lat. Ascensio), vrhunac je evanđeoskoga pripovijedanja. Uzašašće označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima i njegov odlazak na nebo četrdeseti dan nakon Uskrsnuća. Brojka od četrdeset dana znači puninu Kristova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva. Isus je kao pravi čovjek i kao Sin božji uzdignut u ozračje Božjeg života i slave, čime je postao gospodar neba i zemlje. »Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugoga imena, da se Isusovu imenu 'pokloni svako koljeno' nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića i da 'svaki jezik prizna' – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.« (Fil 2, 9-11). Uzvišenje odnosno ustoličenje Isusa zdesna Ocu potvrda su sadašnje i buduće dostupnosti Isusa kao posrednika čovječanstva. Svetkovina Uzašašća stoga osvjetljava samu srž kršćanskoga vjerovanja.

Strossmayerova galerija starih majstora
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
2024. 

Priredila: dr. sc. Ljerka Dulibić
Lektura: Maja Silov Tovernić, prof.
Oblikovanje: Bor Dizdar
Realizirano sredstvima Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.